1. srpnja 2022.

Kutjevački.hr

INFORMATIVNI PORTAL GRADA KUTJEVA

Predstavljamo autora predivnih fotografija – Marka Iličića

Nakon nekoliko predivnih fotogalerija prepunih doista fotografija za pamćenje predstavljamo i osobu koja je stajala s one strane objektiva u zaustavljanju brojnih prekrasnih trenutaka koji će ostati upamćeni – velikog zaljubljenika u fotografiju, prirodu, životinje, slikanje, planinarenje i naravno svoje KUTJEVO – Marka Iličića!

Zamolili smo Marka da nam se predstavi i ispriča nekoliko zanimljivih detalja iz svoje biografije!
Rođen sam 24.9.1987. u Požegi. Odrastao u Kutjevu gdje sam pohađao osnovnu školu (likovni mi je bio najdraži predmet), nakon koje se upisujem na Tehničku školu u Požegi. Tu se pomalo razvijala ljubav prema fotografiji pri dolasku digitalnih fotoaparata i mobitela s kamerom. Nakon srednje se upisujem na Elektrotehnički fakultet u Osijeku. Ljubav prema Osijeku se dogodila istog trenutka kada sam počeo studirati. Grad po mojoj mjeri – dovoljno malen, a opet dovoljno velik. Prvih par godina sam dosta vremena provodio igrajući igre na PC-u, naravno, uz obaveze na fakultetu, ali s vremenom počinjem dublje ulaziti u svijet fotografije i odlučujem se za kupnju DSLR fotoaparata i par objektiva (koje i danas koristim). Nakon toga je krenulo ozbiljnije bavljenje fotografijom kao hobijem. Provodio sam sate i sate svaki dan educirajući se o fotografiji putem interneta. Usput sam se povezao i s drugim fotografima među kojima je i Matej Pilaš s kojim sam razmjenjivao zanimljive članke s neta i stečena iskustva. Naravno, ništa nije moglo zamijeniti odlazak u prirodu s aparatom gdje smo isprobavali sve što smo pronašli na internetu. Najzanimljiviji su bili rani ili kasni odlasci u prirodu gdje smo čekali izlaske i zalaske Sunca – tada je ujedno i najzanimljivije za fotkati jer nebo bude prošarano raznim bojama, a svjetlo nježno obavija sve oko sebe.
Primjećujemo puno krasnih fotografija noćnog neba punog zvijezda!
Još od malih nogu obožavao sam ljeti ostati vani na igralištu i zujati u zvjezdano nebo kada se ugasi ulična rasvjeta. Primjetio sam da na nekim mjestima ima gušći broj zvijezda, ali u to vrijeme nisam znao o čemu se radi. Nakon što sam počeo intenzivnije istraživati o fotografiji, primjetio sam fantastične noćne fotografije na kojima se zvijezde vide onako kako ih nisam mogao vidjeti uživo, a one “gušće zvijezde” su zapravo Mliječna staza – tj. naša galaksija u kojoj se nalazimo. Nakon toga sam pokušao iste fotografije snimiti sa svojim aparatom i bio sam oduševljen rezultatima koje sam uspio dobiti, tako da sam cesto volio ići fotkati u sitne noćne sate kada je Mliječni put na dobroj lokaciji na nebu za fotkanje. Ubrzo sam otkrio da s aparatom mogu snimiti i nama najbližu galaksiju Andromedu sto je bilo još veće oduševljenje. Kvaliteta te fotografije je bila jako loša, ali to je manje bitno kada jasno vidite eliptičan oblik druge galaksije koja je udaljena od par miliona svjetlosnih godina. Uvijek me fascinirao svemir svojom veličinom, te kako smo zapravo sitni naspram svog tog prostranstva. Često se sjetim stiha A.B.Šimića: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispo zvijezda!”, pa fotografije smatram nekim svojim tragom na ovoj maloj planeti.
MArka pamtimo i po fotografskom radu na poznatom požeškom portalu!
Da, u pravu ste! Nakon fakulteta neko vrijeme sam bio nezaposlen pa sam usput počeo slikati za lokalni 034portal.hr portal za kojeg sam uglavnom fotografirao tzv. “Šetnje gradom” gdje sam pokušavao “uhvatiti” zanimljive kadrove s ulice. U međuvremenu sam malo počeo i fotkati po vjenčanjima, ali se nisam dugoročno vidio u tome jer nisam fan fotografiranja ljudi, pogotovo ne tog tipa, ali to je bilo jedno lijepo iskustvo iz kojeg sam isto tako puno naučio. Ujedno sam primjetio da uz takav posao rijetko uzmem svoj fotić da bih fotkao prirodu, te brzo odlučujem prestati s tim i posvećujem se edukaciji u svojoj struci kao programer mobilnih aplikacija.
Slijedi prvo pravo zaposlenje!
Nedugo nakon toga pronalazim prvi posao u struci u Zagrebu gdje sam upoznao fantastične ljude. Ne znam kako sam imao toliku sreću da završim u toj firmi, ali i dan danas nisam doživio jedan jedini dan u ovih više od 6.5god da mi se ne ide na posao – sada imam i hobi i posao koji volim!
Zanimljiva je bila slovenska avantura!
Točno tako, godine 2017. Matej Pilaš dolazi na ideju da iznajmimo kamper i par dana provedemo fotkajući po Kranjskoj Gori u Sloveniji, te nakon malo nećkanja prihvaćam ideju. To je bilo odlično iskustvo gdje sam po prvi put obitavao na višim planinama, planinario po mrklom mraku kako bi došli do jednog planinskog vrha te dočekali zalazak sunca i obilazili prekrasne slapove. Oduševila me tirkizna boja rijeke Soče. Tu sam se prvi put susreo i s pojmom planinarenja jer smo susretali puno planinara koji su, na naše čuđenje uvijek pozdravili s osmjehom. Već iduće godine sam odlučio s par kolega upisati planinarsku školu u Zagrebu uz koju smo pa mjeseci skoro svaki vikend provodili planinareći na domaćim planinama. Fotić je naravno bio uvijek uz mene i koristio sam svaku priliku za okinuti koju fotku. Zadnjih godinu-dvije dosta slabo planinarim, ali iskoristim svaku priliku za otići na Sljeme ili Samoborsko gorje dok sam u Zagrebu kako bih se maknuo iz grada i svakodnevnice.
Osim fotografije u slobodno vrijeme baviš se i slikanjem?
Nedavno sam se počeo baviti slikanjem na platnu s uljanim i akrilnim bojama što me dosta opušta nakon radnog vremena ili za vikend.
Slabo sam spominjao Kutjevo, ali Kutjevo smatram jedinim pravim domom i obožavam kad mogu doći kući barem na vikend. U zadnje vrijeme dolazim uglavnom jednom mjesečno vikendom i to vrijeme uglavnom iskoristim za vidjeti se s dragim ljudima i odlazak sa psima u polje ili vinograde. Slavonija me dosta vuče sebi i siguran sam da ću se kroz neko vrijeme u nju i vratiti za stalno -život je puno opušteniji i jednostavniji od onoga u Zagrebu i zapravo se ne mogu zamisliti da tamo dugoročno živim.
Nit vodilja u životu je sigurno obitelj?
Moram spomenuti da me kroz sav ovaj put dosta usmjeravala sadašnja supruga koja mi je dizala samopouzdanje, poticala me i bila podrška u svemu čime sam se bavio ili se još uvijek bavim – na čemu sam neizmjerno zahvalan.
Marko za kraj poručuje:
Trudit ću se i dalje ostavljati svoj trag u obliku fotografija ili slika u kojima će i drugi ljudi uživati – ako ništa, barem malim djelićem onoga koliko ja uživam u svemu tome.
Mi se samo možemo nadati da ćemo i dalje imati Marka za suradnika, njegove predivne fotografije kao kulisu brojnih članaka, a u skoroj budućnosti možda i vidjeti kakvu fascinantnu izložbu fotografija i slika u našem Kutjevu!
I u ovom slučaju se potvrđuje teza da slika ili fotografija govori više od 1000 riječi no u Markovom slučaju broj riječi je kudikamo veći!
Foto FB Marko Iličić