Ponekad nogomet nije samo rezultat, tablica ili statistika. Ponekad je to priča o ljudima, prijateljstvima i uspomenama koje prežive desetljeća.
Upravo takva priča ovih je dana ponovno spojila nekoliko nekadašnjih nogometaša NK Kutjeva. Nakon punih 45 godina u grad se vratio Ivan Bebek iz Slakovaca kraj Vinkovaca, čovjek koji je krajem sedamdesetih godina nosio dres Kutjeva, radio u PPK Kutjevo- tadašnjem ekonomskom gigantu, živio sa suigračima u trošnoj kući i sanjao nogometne snove u vremenu kada nije bilo menadžera, društvenih mreža ni milijunskih ugovora.
Povod dolaska bio je susret sa starim prijateljima i suigračima, ali vrlo brzo razgovor nas je odveo daleko dublje – u jedno vrijeme kada se nogomet igrao sporije, ali možda iskrenije, kada su svlačionice bile pune karaktera, a prijateljstva trajala cijeli život. U Kutjevu su ga dočekali suigrači Ivan Budimir, Zvonko Janković, Petar Jurišić-također iz Jarmine kraj Vinkovaca kojeg je nogomet doveo u Kutjevo, ali koji je i ostao živjeti u gradu Graševine. Nedostajao je ovdje i Mato Mandžukić-otac proslavljenog reprezentativca, te mnogi drugi suigrači iz tog vremena.
Prisjećajući se svojih kutjevačkih dana, puta koji ga je kasnije odveo do Lokomotive Zagreb te odluke zbog koje je možda propustio najveći iskorak u karijeri, Bebek je podijelio uspomene koje danas zvuče gotovo nestvarno.
Kako ste kao mladić iz Vinkovaca završili u Kutjevu?
„Imao sam 18 godina kada sam došao u Kutjevo. Tada nije bilo menadžera ni transfera kakve danas poznajemo. Pokojni Mato Lukanović i Antun Adžić dolazili su u Vinkovce tražiti mlade igrače koji nisu dobivali priliku u Dinamu Vinkovačkom. Tada su u Vinkovački klub dolazili igrači iz raznih krajeva bivše države pa mnogi domaći dečki nisu mogli doći do prve momčadi.
ko nije igrao za Dinamo, odlazio je u okolne klubove. Neki su završili u Požegi, neki u Vođincima, a ja u Kutjevu. To je tada bilo sasvim normalno.“
Kako je izgledao život nogometaša u to vrijeme?
„Radio sam u PPK Kutjevo i i igrao nogomet. Nas četvorica živjeli smo zajedno u jednoj kući. Nije bilo velikog novca, ali bilo je puno druženja i zajedništva. Svi smo bili upućeni jedni na druge i to nas je povezivalo.“ Odlazili smo na zabave jer je u Kutjevu tada bila samo jedna slastičarnica od ugostiteljskih objekata, priča nam Ivan.
Mnogi tvrde da se nekad igrao bolji nogomet. Slažete li se s tim?
„Ne baš. Stariji ljudi često govore da se nekad igralo bolje, ali ja mislim da nije tako. Nogomet je danas puno zahtjevniji. Igra se brže, snažnije i pod puno većim pritiskom.
Nekada si mogao primiti loptu, pogledati oko sebe i imati vremena za reakciju. Danas nemaš. Jednom primiš loptu i već su dvojica na tebi. Današnji nogometaši moraju imati puno više fizičkih i tehničkih kvaliteta nego što je to bilo potrebno u naše vrijeme.“
Što je onda bilo drugačije?
„Bilo je više maštovitosti. Nogomet nije bio toliko brz i fizički zahtjevan, ali je imao neku svoju ljepotu. Tereni su bili skromniji, uvjeti lošiji, ali su tribine bile pune.
Na utakmice su dolazili svi. Ne samo roditelji igrača nego cijelo mjesto. Danas na neke derbije dođe manje ljudi nego što je tada dolazilo na prosječnu prvenstvenu utakmicu.“
Gdje vas je nogomet kasnije odveo?
„Najveći dio karijere proveo sam u Lokomotivi Zagreb, gdje sam igrao šest godina. Ostala mi je posebno u sjećanju utakmica šesnaestine finala Kupa Jugoslavije protiv Osijeka 1983. godine u Vinkovcima.
Igrao sam beka, proglašen sam najboljim igračem utakmice, asistirao za pogodak za 1:1 i prvi izvodio jedanaesterac. Na kraju smo izgubili nakon penala 6:5, ali to je jedna od utakmica koje nikad ne zaboravljaš.“
Postojala je prilika i za još veći iskorak?
„Bila je. Trener Dinama Vinkovačkog pozvao me da ostanem još deset dana na treninzima i rekao da nakon toga idem s momčadi na pripreme u Austriju.
Ja sam mu odgovorio da se ženim za petnaest dana. Rekao mi je: ‘Nećeš se ženiti, ideš igrati nogomet.’ Ja sam ipak odlučio oženiti se.“
Žalite li zbog te odluke?
„Ne. Karijera je možda mogla otići u drugom smjeru, ali život je ispao baš kako je trebao. Nikada nisam žalio zbog toga.“
Kako danas gledate na Kutjevo i na nogomet općenito?
„Kutjevo je danas puno razvijenije nego što je bilo kada sam ja ovdje igrao. Ljudi bolje žive, uvjeti su kvalitetniji i to je dobro.
Ali nešto se ipak izgubilo. Ona bliskost među ljudima, ono zajedništvo koje smo imali. Kad nas je četvorica živjela pod istim krovom, kad nismo imali puno, ali smo jedni za druge bili spremni napraviti sve. To se teško može vratiti.“
Na kraju razgovora Ivan Bebek zastao je na trenutak, pogledao prema igralištu i kratko zaključio:
„Drugačije je nego nekad.“
U toj jednostavnoj rečenici stala je priča jedne generacije, jednog vremena i nogometa koji se možda nije igrao brže ni kvalitetnije, ali se zasigurno igrao srcem.
Više priča
„Stara klupa“ okupila Jakšićane i Vetovce: Alojz Slavkan Marić predstavio prvu zbirku pjesama
Grad Kutjevo: Naš zajednički cilj je osigurati kvalitetnu skrb za djecu i mlade s teškoćama
Požeško-slavonskoj županiji odobreno 3,9 milijuna eura za projekte u Kutjevu i Poljani