28. rujna 2021.

Kutjevački.hr

INFORMATIVNI PORTAL GRADA KUTJEVA

Vlč. Želimir Žuljević: „Svi bismo trebali Božju riječ aktualizirati u svome životu“


Novoimenovani vetovački župnik, Želimir Žuljević, rođen je u Kuzmici, a osnovnoškolsko obrazovanje završio je u Pleternici. Srednju ekonomsku školu započeo je u Požegi, a maturirao u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Teološki studij također započinje u Zagrebu, a završava u Rimu 2005. godine. Iste godine zaređen je za đakona, a đakonsku službu je vršio u Pakracu. Potom, nakon svećeničkog ređenja, godinu dana obavlja službu kapelana u župi Sv. Leopolda Mandića u Požegi, a zatim odlazi u sjemenište na Šalatu u Zagreb, gdje je bio odgojitelj. Ponovno odlazi u Rim na postdiplomski studij. Magistrirao je crkveno pravo i upisao doktorski studij. Vrativši se u Požegu 2012. godine, radi u biskupijskom Uredu za crkveno-pravna pitanja. Od 2014. do 2018. godine obavlja i dužnost ravnatelja Katoličke osnovne škole u Požegi. U međuvremenu je doktorirao, a od 17. veljače 2021. godine imenovan je župnikom vetovačke župe te i dalje djeluje na Međubiskupijskom crkvenom sudu. 

Imenovani ste novim župnikom u vetovačkoj župi. Kakvi su dojmovi?

Župa mi se jako sviđa, pitoma je, kao i ljudi. Budući da dolazim sa sela, nije mi se bilo teško priviknuti. Sam dolazak na župu bio je neočekivan, jer se sve izdogađalo u samo nekoliko dana. No, nije se tu imalo što puno razmišljati. Naravno da sam pristao kada me je biskup pitao bih li pošao u Vetovo. I eto me u Vetovu. Sada lagano upoznajem župljane. Uvijek postoji strah prema promjeni i nečemu novome. Pa tako i kada se dogodi promjena župnika. No, znamo da o tim promjenama ne odlučuju župnici. Svećenici su na ređenju obećali poslušnost biskupu. Promjena ne mora imati nužno negativan predznak. Ona može biti i dobra. Ovisi o tome kako joj pristupamo. Ja nastojim uvijek biti otvoren. Stoga su mi i dojmovi pozitivni.

Posebno mi je drago što u župi ima dosta velikih ministranata, srednjoškolaca. To je lijepo za vidjeti, pogotovo jer su neki od njih aktivni i kao čitači. Uz to, znam da se na njih mogu osloniti, kao i na druge ljude. Kroz dosadašnje iskustvo, koje nije tako dugo, mogu reći da mi je Vetovo već lagano priraslo srcu i da ću nastaviti tamo gdje je moj prethodnik stao. Nadam se da ću biti dobar u svojem poslanju. Znam da ću se potruditi da budem!

Recite nam nešto o Vašem svećeničkom pozivu?

Dolazim iz katoličke vjerničke obitelji. Bio sam ministrant od 2. razreda osnovne škole tako da sam svakodnevno bio povezan s crkvom od malena. Moj brat, kao i najbolji prijatelj iz osnovne škole su svećenici. Obojica su imali utjecaja na mene kada je riječ o svećeničkom zvanju. Ispočetka nisam odmah krenuo u sjemenište. U osnovnoj školi iznenadila me je odluka najboljeg prijatelja koji je nakon kraja osnovnoškolskog obrazovanja odlučio otići u sjemenište. Nagovarao je i mene, ali ja tada nisam imao to u planu. Upisao sam srednju ekonomsku školu, a onda je iznenada u međuvremenu došla odluka za odlazak u sjemenište. Odvažio sam se, otišao i ostao na tom putu. 

Imate li kakav hobi u slobodno vrijeme?

Volim planinariti i član sam planinarskog društva Gojzerica iz Požege, iako sam rijetko aktivan u društvu zbog obveza. 2018. godine išao sam na Camino. Propješačio sam s kolegom 920 kilometara u 28 dana i to je bilo uistinu nešto posebno. Zapravo, bio je to pravi izazov za mene, pogotovo jer sam dijabetičar tip 1, pa sam ujedno želio ispitati svoje granice. Uz suglasnost doktora, naravno. Nekako najviše volim prirodu i uživam u životinjama. No, planinarenje i priroda nije sve, čak sam jedno vrijeme išao na tečaj slikanja i nije mi išlo loše, moram se pohvaliti. Volim uređivati prostor, fotografirati i voziti bicikl. Ranije sam bio započeo svirati klavir i gitaru, no priznajem da nisam bio dovoljno ustrajan u tome. 

Ima li nešto što biste izdvojili kao najupečatljivije u 15 godina svećeništva?

To su male, svakodnevne sitnice kojima čovjek uopće ne pridaje toliku pažnju, a one se najčešće dogode u susretu s ljudima. Svi mislimo da trebamo živjeti nešto veliko, a onda vidiš da je samo jedna riječ, dodir, gesta ili zagrljaj dovoljan. Skromni i mudri ljudi često me znaju potaknuti na promišljanje, ali i postidjeti u mojoj vjeri. Rekao bih da mi je najupečatljivije onaj osjećaj kad pomogneš nekome, olakšaš mu dušu i skineš teško breme s njegovih leđa. Iskrene emocije su neprocjenjive. 

Koja je uloga crkve u današnjem svijetu?

Crkva je uvijek imala važnost u životu ljudi. Po definiciji ona je zajednica vjernika, pa je samim time zajedništvo sastavni element Crkve. Nju ne čini hijerarhija, odnosno biskupi i svećenici, nego i svi koji joj pripadaju krštenjem. Dakle, da bi bilo zajedništva, mora biti i međusobnog prožimanja vjernika i vjerskih službenika. Ako je s jedne strane distanca, onda tu već nastaje problem. Stoga smatram da su u susretu s ljudima ključni jednostavnost, skromnost i iskren pristup. Takav je bio Isusov pristup, ne bi li trebao biti i naš? Iako danas imamo gotovo sve, još uvijek težimo za onim što nam uvijek iznova nedostaje, a to je osjećaj pripadnosti i voljenosti. Crkva nastoji preko svojih službenika, što na poseban način čini i papa Franjo, približiti i donijeti Božju ljubav svim vjernicima kako bi se osjećali voljenima od Boga. Nije to mala stvar!    

Što je najvažnije u radu s ljudima? 

Najvažnije je biti strpljiv, otvoren i ne imati predrasude jer to odmah vodi u krivom smjeru. Svaki čovjek ima svoje slabosti, no kroz njih možemo bolje razumjeti sebe i druge. Ponekad postoji razlog za nešto loše što smo učinili, postoji subjektivna i objektivna okolnost koja je utjecala na našu odluku, iako nas to ne opravdava. U radu s ljudima treba krenuti od sebe, ako možemo razumjeti i shvatiti sebe, onda ćemo moći lakše razumjeti i druge. Zapravo, možda ćemo uz shvaćanje drugih bolje shvatiti i sebe.

Trebamo se voditi Isusovim polazištem, a On nikada nije uperio prst, nikada nije osudio, iako je znao biti zahtjevan i čvrst u svojim stavovima. No, uvijek je išao u susret čovjeku, pružio mu ruku i vadio ga iz gliba. Zašto i mi ne bismo primjenjivali njegovu metodu, koja nije ništa drugo nego metoda ljubavi? Nastojati pomoći i potaknuti druge na činjenje dobra, ne koriti ih nepotrebno, jer prijekor, iako je ponekad potreban, sam po sebi nema neki učinak. Može samo proizvesti kontra efekt. Tek ljubavlju i milosrđem liječimo svoje i tuđe rane. A to nije ništa drugo nego Isusov nauk i pristup. Svi bismo trebali Božju riječ aktualizirati u svome životu i nastojati ju primijeniti u svakodnevnim životnim situacijama.