Svaki put započinje prvim korakom. Tako je započeo i moj Put sv. Jakova (Camino) o kojem sam dugo razmišljao. Kada sam prvi puta čuo za njega, zagolicao mi je maštu i zaokupirao misli. Iako sam pri svakom razmišljanju, gledanju dokumentarnih emisija ili čitanju o Caminu bio uzbuđen, još uvijek je bila prisutna samo želja da odem na njega, sve dok nisam kupio avionsku kartu. Onda sam postao svjestan da se želja počinje i ostvarivati! No, i tada mi se činilo nestvarnim, kao i prvi dan hoda. Mnogi su me po povratku ispitivali kako je bilo. Tek nakon što su se slegli dojmovi mogao sam mirno progovoriti o svim doživljajima i samome putu.
Na Camino sam krenuo u ljeto 2018. Išao sam s prijateljem, a na put smo krenuli iz Zagreba, i to još za vrijeme trajanja utakmice Hrvatska – Engleska. Autobus je kretao u 23h, pa smo zadnje minute utakmice slušali u taxiju dok smo se vozili prema autobusnom kolodvoru. Na ulicama se već slavilo, tako da smo na put krenuli u lijepom i veselom raspoloženju, što od uzbuđenja zbog samog puta, a što zbog pobjede nad Englezima. Autobusom smo putovali do Venecije, a potom avionom do Madrida te presjeli na avion do Biarritza u Francuskoj. Već je bilo predvečer kad smo stigli, pa smo se taksijem spustili 100 km niže do malenog gradića Saint Jean Pied de Port (Sveti Ivan podno planinskog prijelaza), odakle je i počelo naše hodočašće. Nakon što smo se smjestili u sobu koju smo prethodno rezervirali u jednoj kući, pojurili smo izvaditi hodočasničku putovnicu dok se hodočasnički ured nije zatvorio, prespavali prvu noć i u ranu zoru, već oko 5 sati, započeli naš prvi korak francuskog puta, dugog 799 km. Već prvog dana trebali smo prijeći Pirineje i popeti se na brdo 1460 m nadmorske visine. Dan je bio tmuran i grmjelo je, no uspjeli smo izbjeći kišu. Prvog dana smo prehodali 27 km i smjestili se u albergue (hodočasnički hostel).
Prije samog polaska na put napravili smo okvirni plan putovanja. Na raspolaganju smo imali točno 30 dana za hodanje. Plan je predviđao 29 dana hoda i zadnji dan odmor u Santiagu. Prva dva dana smo se držali našeg plana, no uvidjeli smo da možemo hodati i više, tako smo za 24 dana došli do Santiaga, a dnevno smo hodali između 30 i 40 km. Svaki je dan imao svoj ritam, svoje doživljaje, nove ljude koje smo susretali i krajeve kroz koje smo prolazili. Kretali smo za vrijeme svitanja. Put je bio označen žutim strelicama, a prolazio je kroz sela, zaseoke, brda, polja, nepregledne ravnice, šume, planine i, naravno, kroz velike gradove (Pamplona, Logroño, Burgos, León, Astorga, Ponferada, Sarria). Pri završetku dnevnog hodanja tražili smo smještaj u albergueima. Nismo niti jednom unaprijed rezervirali smještaj, željeli smo da sve bude spontano i opušteno. Nakon tuširanja, ručnog pranja odjeće, kratkog odmora i neizbježne brige za noge, obišli bismo mjesto u kojem smo odsjeli i večerali u nekom baru, restoranu ili u samom albergue, a potom se smjestili u krevet i planirali idući dan. Albergue se zatvarao u 22h, a sunce je zalazilo i kasnije. Čepići za uši bili su itekako potrebni, jer je svake noći bila premijera nove simfonije. Interkontinentalni orkestar hrkača bio je šarolik i bogat, kao i njihov repertoar, s obzirom da nas je po sobama u krevetima na kat znalo biti od 8 pa do čak 50 ljudi.
Hranili smo se na putu. Doručak je obično bio kroasan, kava i sok od cijeđene naranče ili sendvič. Ako smo imali sreće da je već na uranak otvoren neki bar, doručkovali bismo odmah pri polasku ili ubrzo nakon polaska. No, počesto se znalo dogoditi da smo hodali 8 do 12 km da bismo naišli na otvoreni bar. Gotovo u svakom baru moglo se i nešto pojesti. Ponajviše bocadillosi (sendviči), tortilje i pite, a negdje se moglo naručiti i neko brzo jelo. Neki barovi i napola restorani imali su i hodočasnički meni od 10 eura za ručak, kao i za večeru. Samo su poneki alberguei nudili mogućnost večere. Tada je ona bila zajednička. A moglo se i pojedinačno kuhati u njima, ukoliko se htjelo.
Tijekom putovanja prošli smo četiri regije: Navara, La Rioja, Castilla y León i Galicia. Svaka od njih bila je drugačija, kao i stanovnici i kultura tih krajeva. Osobno su mi najdraže bile prva i zadnja, jer su brdovite, pune zelenila i životinja na ispaši. Najteža je bila Castilla y León zbog velikih ravnica bez zaklona, a sunce je bilo jako. No, i njihova je ljepota ostavljala bez daha, kao i fascinantan i dobro izrađen način navodnjavanja. Niti jedan dio obradive površine nije bio zapušten, a najviše su dominirale pšenica, suncokreti i kukuruz. Inače, imali smo dojam da kod nas sve brže sazrijeva, jer mnoge poljoprivredne kulture, kao i povrće i voće, još nisu bili dozreli.
Vrijeme nas je itekako poslužilo! Svega smo 3 dana vadili kabanice. Više puta smo izbjegli kišu koja je počela padati nakon što smo se smjestili u albergue, no pretežito je bilo sunčano i sparno. Lokalno stanovništvo nam je govorilo kako preko ljeta ima najmanje hodočasnika upravo zbog vrućina, tako da nam je godilo kada bi se nakupili oblaci. Rijetko kada smo hodali cijeli dan, no znalo se i to dogoditi zbog velike udaljenosti do sljedećeg alberguea. Zato su štapovi za hodanje bili od velike pomoći. I kao oslonac i kao zaštita pri strminama ili probijanju kroz visokom travom zarasle putove.
Na putu nismo bili sami. Znalo je biti ljudi u manjim skupinama, po dvoje, a neki su željeli sami proći čitav put, ili su se tijekom puta pridružili drugima koje su upoznali. Tako smo i mi upoznali ljude sa svih kontinenata, sve životne dobi, a pojedinima to nije bio prvi put da hodočaste. Unatoč umoru, vrućinama, nedostatku vode, žuljevima i bolovima, svi su imali isti cilj pred sobom – stići na grob sv. Jakova. Stoga međusobno pomaganje, bodrenje, dijeljenje hrane, vode i lijekova nije izostajalo. Iako smo bili stranci, put nas je učinio bližnjima u nevolji. Sjećam se da smo zastali odmoriti pod jednu sjenicu gdje je ležala starija gospođa. Boljela ju je noga i jedva je hodala, a nije imala lijekova. Dali smo joj tabletu protiv bolova. Otišla je, a kada smo ju ponovno susreli i pitali kako je, kazala je: „Čudo! Mogu hodati!“.
Bilo je mnogo dirljivih trenutaka, nesebičnih ljudi, ali i smiješnih situacija. Čak smo završili i u španjolskim novinama (El Pais), no zbog pokvarenog telefona u komunikaciji ispalo je da smo voditelji jedne skupine mladih koja se putem razdvojila i izgubila. Obično smo komunicirali na engleskom i talijanskom jeziku. Bilo je puno talijana, s jednom obitelji smo se i zbližili. Bilo je hodočasnika i iz Hrvatske. Neke smo susreli putem, za neke smo čuli da su na putu, a za neke smo znali da idu, pa se sasvim slučajno dogodilo da smo odsjeli u istome selu, čak i u istome albergueu te smo zajedno gledali finale utakmice Hrvatska – Francuska. Inače, upravo zbog hrvatskog šala na ruksaku i naših Vatrenih, mnogi su nas zaustavljali, čestitali, govorili kako im je žao što nismo pobijedili i da su navijali za nas.
Srećom, putem nismo imali nikakvih većih poteškoća. Kolega je dobio četiri žulja odmah treći dan hodanja, a ja sam uspio prevaliti čitav put bez ijednog žulja ili nekih problema. Imao sam dobru obuću, i dobre ljude koji su me opskrbili svim potrebnim za put. Ispočetka nam se Santiago činio uistinu daleko. Brojali smo kilometre koje smo prešli, a kada smo prošli pola puta, brojali smo koliko nam je još ostalo. Što smo se više približavali cilju, više smo bili uzbuđeniji, pogotovo zadnjih 100 km. Tada se stvorila gužva na putu, jer se potvrda o hodočašćenju dobiva ukoliko se pješice hodočasti minimalno 100 km.
Zadnji dan našega hodanja bio je poseban. Ustali smo u 4 sata i nismo bili jedini! Putem smo, u mrklome mraku i s noćnom lampom na glavi, susretali druge hodočasnike, a kako se razdanjivalo, moglo se osjetiti da su svi uzbuđeni jer se već pred nama vidio Santiago. Stigli smo nešto prije 10 sati. Osjećaj dolaska na trg pred katedralu nije moguće opisati riječima. Ne zbog toga što su se drugi veselili, grlili i plakali od radosti, nego što si uistinu uspio ostvariti cilj usprkos svemu. Ipak, najdirljiviji trenutak bio je u samoj katedrali, barem meni, a to je pohod grobu i grljenje kipa sv. Jakova. Dok sam čekao u redu, promatrao sam ljude. Tko zna što nose u svojim srcima, koje su bile nakane njihova putovanja, što osjećaju sada? Hoće li se dogoditi kakva promjena u njihovim životima i srcima? Ipak, način na koji grle kip sv. Jakova govorio je sve! Nestala je bol, zaboravljeni su svi teški trenuci, vjerojatno je i pao teret sa srca, a progovorili su osmijeh, suze (radosnice i pokajnice) i onaj osjećaj kojega ne znaš opisati do kraja, ali čitavog te obuzme. Stigli smo 5. kolovoza, na blagdan Gospe Snježne i na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Imali smo za što zahvaliti! Hodočasnička misa bila je u podne, a imali smo i sreću da vidimo kako se katedralom njiše Botafumeiro, ogromna kadionica od 80 kg, čija je izvorna funkcija bila, osim da prenese molitve vjernika do neba, prikrije miris hodočasnika koji su se okupili po završetku puta. Nakon mise smo otišli u hodočasnički ured podići potvrdu o hodočašćenju. Putem smo viđali ljude koje smo susretali tijekom puta. Bio je to dobar osjećaj, znati da smo svi došli do cilja!
U Santiagu smo ostali taj i idući dan. Razgledavali smo grad i odmarali. S obzirom kako smo imali još tjedan dana do polaska za Hrvatsku, odlučili smo propješačiti i do obale Atlantskog oceana. Za tri dana smo stigli u Muxiu, a četvrti dan u Fisterru te se vratili u Santiago i idući dan se ukrcali u avion za Zagreb preko Madrida.
Prohodali smo sveukupno 920 km u 28 dana. Ispočetka nisam bio svjestan, niti sam mogao prihvatiti da je gotovo, jer mi je sve prošlo tako brzo i imao sam volju i snage još hodati. Bilo je neobično ne imati više ruksak na leđima, štapove u rukama, kapu na glavi, prati čarape i odjeću… Bilo je neobično toga dana u hotelu brisati se mekim i mirišljavim ručnikom, ležati u velikom i udobnom krevetu, napuštati lagano Camino. No, povratak u svakodnevicu bio je neizbježan, ali drugačiji negoli nakon provedenog godišnjeg odmora. Iako si umorio tijelo, odmorio si itekako duh. Naučio si, i za to dobio potvrdu, da u životu ne treba puno materijalnog i da se treba znati (naučiti) prepustiti Bogu, jer on ipak sve vodi na dobro. To sam iskusio više puta tijekom Camina, pa čak i onda kada smo bili zalutali.
I tu nije kraj! Put ide dalje. Ne više onaj fizički, koliko duhovni i ljudski, koji svakako ima svojih lijepih i teških trenutaka, uzbrdica i nizbrdica, pa čak i dugih ravnica, ali uvijek na njemu dobrih bližnjih koji su ti spremni pomoći doći do cilja – biti bolji čovjek! Stoga su volja, odvažnost, vjera u sebe i upornost itekako bitni. Još ako je to sve prožeto vjerom u Boga, ljubavlju, podrškom bližnjih – tada je puno toga moguće!
Na koncu bih želio kazati kako nije jednostavno sve što smo proživjeli i doživjeli na Caminu zbiti u nekoliko rečenica ili odlomaka. Treba se odvažiti i krenuti na put, kako na Camino, tako i na Camino nakon Camina, jer se put nastavlja, onaj životni, koji je puno teži. Od svega pročitanog želio bih da zapamtite samo jedno: svaki put započinje prvim korakom! Odvaži se na taj korak! Pred nama je advent. Zakoračimo ususret Kristu, ususret ljubavi, ususret jedni drugima. Budimo ljudi i dobri jedni prema drugima, kao što je i Bog prema nama. Stoga, svima želim „Buen Camino!“ i radost življenja! Podijelite ju s drugima. Bit će vam onda još veća i ljepša!
Piše: Želimir Žuljević
Više priča
[VELIKA FOTOGALERIJA] Kutjevo: Križni put obilježio Veliki petak u duhu zajedništva
Veliki Četvrtak: Duboko duševno iskustvo i sjećanje na Isusovu posljednju večeru
Župne obavijesti