Park u Kutjevu spomenik je parkovne arhitekture

Prema Upisniku zaštićenih područja u Republici Hrvatskoj ukupno je zaštićeno preko 400 područja u različitim kategorijama. Na području Grada Kutjeva nalaze se dva zaštićena područja, a to su dio Parka prirode Papuk i Park u Kutjevu koji pripada kategoriji spomenika parkovne arhitekture. Spomenik parkovne arhitekture umjetno je oblikovan prostor (perivoj, botanički vrt, arboretum, gradski park, drvored, skupina i pojedinačno stablo, kao i drugi oblici vrtnog i parkovnog oblikovanja) koji ima veću estetsku, stilsku, umjetničku, kulturno – povijesnu ili znanstvenu vrijednost.

Park u Kutjevu proglašen je zaštićenim područjem 26. prosinca 1967. godine i prostire se na površini od 1,7 ha. Park je podignut krajem 19. stoljeća i oblikovan je u engleskom stilu. Takvom parkovnom arhitekturom – engleskim stilom, uklanja se razlika između kutiviranog dijela parka i slobodnog dijela parkovne površine, slične prirodi (šumi). Kutjevački park nalazi se u sklopu dvorca i župne crkve Rođenja blažene Djevice Marije u Kutjevu. Na tom mjestu je 1232. godine utemeljena cistercitska opatija koja prestaje djelovati dolaskom Turaka u Kutjevo.

Nakon što su se kroz godine izmjenjivali različiti upravitelji nad cijelim kutjevačkim dobrom, 1882. godine upravu preuzima obitelj Turković. Obitelj Turković uredila je park, zasadila visoko drveće lijevo i desno od pročelja dvorca, a ispred dvorca je oblikovana rondela. U daljem okolišu sadi se autohtono i alohtono drveće i grmlje, u slobodnoj formi, grupirano i pojedinačno, kombinirano sa zelenim površinama. Takav oblik parka zadržan je do danas. Kutjevački park kao živi organizam prolazio je različite faze i procese, neke drvenaste vrste su “izumrle”, a neke druge su zasađene. 

O parku u Kutjevu 2009. Godine napisana je i knjiga pod nazivom Park u Kutjevu zaštićeni spomenik parkovne arhitekture (perivoj, crkva i dvorac) čiji su autori Juraj Zelić i Kutjevčanin Tomislav Crnjac. Iz knjige možemo saznati da je sadnja drveća bila koncipirana tako da su visoke vrste sađene uz rub ograde, kamenog zida, više ili manje grupirano ovisno o prostoru. Na zapadnoj strani formirane su grupe lipa, ukrasnih bukava, aleja divljih kestenova i obične smreke. Uz južni zid smješteni su javori, crni dud i brijest te strane parkovne vrste: ginko, sofora i virdžinijska borovica. Kao kontrastne vrste bjelogorici, između listopadnih vrsta drveća posađeni su zimzeleni borovi, jele i srebrne smreke.

Jugoistočna strana koncipirana je na sličan način, grupirani su paulovnija, gimnokladusi, grab, dud, negundovac – kao listopadne vrste, a između njih smješteni su borovi, jela, ariši i obična smreka. Na sjeveroistočnoj strani grupirani su crveni hrast, obični orah, divlja trešnja, lipa i divlji kesten, a između njih postavljeni su kavkaska jela, tise, borovi, ariš i smreka. Sjevernu stranu parka čine grupe srebrne smreke i osamljeni stari bagrem. 

Park je obnovljen 2015. godine.

Tekst: Javna ustanova za upravljanje zaštićenim područjem Požeško-slavonske županije