Iz bogate riznice sjećanja Andrije Boškovića – žirovanje svinja, branje kestenja i gljiva

Kraj jeseni, prošarana šuma, prvi mrazevi i guste magle donose posebne emocije pa ćemo zaviriti malo u prošlost koju nam donosi Andrija Bošković u svojoj bogatoj riznici sjećanja kroz riječi i rečenice sročene u njegovoj zbirci Kutjevo – nekad i danas – život uz običaje. U ovo doba je šuma vrvjela životom, obilje onoga što je nudila stari stanovnici Kutjeva i okolnih naselja itekako su znali iskoristiti. Bogatstvo plodova žira, bukvice, kestena i gljiva čovjek je svojim znanjem i poznavanjem ubirao i oplemenjivao. Žirovanje je bio poseban običaj prehrane svinja kojih je bilo u izobilju, a vrlo efikasan način prehrane bio je plodovima hrasta u kutjevačkim šumama. Svinje su boravile privremeno u šumi u svojim oborima, a uz svinje je obavezno bio svinjar kojega su neka domaćinstva imala samo za svoje potrebe, a za one s manjim brojem svinja je bio na raspolaganju seoski svinjar. Najčešće pasmine su bile mangulica i fajferica, a osim žirevima i bukvicom dohranjivali su ih kukuruzom. Za piće i kaljužanje su koristili čistu vodu iz Rike. Svinjar je doručak i večeru dobio na prostoru seoskog domaćinstva, ručak si je nosio u šumu gdje je boravio čitav dan. Uz jelo nosio je ponekad i malo rakije te obavezno nekoliko klipova kukuruza kako bi namamio svinje da ih vrati gazdi. Svinjari nisu imali plaću za svoj posao tek hranu, smještaj i odjevne predmete i obuću od vlasnika svinja.

Obilje šumskih plodova nadopunjavali su i kesteni kojih danas ima puno manje što zbog krčenja šume što zbog bolesti koja ih je prorijedila. Duga, prastara tradicija očuvana je i danas pa se uoči ili nakon prvih mrazeva mogu zateći ljudi željni direktnog kontakta s prirodom u potrazi za vrijednim plodovima. Boravak na svježem i čistom šumskom zraku sam je po sebi iznimno koristan, a kad uz to možete prikupiti plodove bogate nutritivne vrijednosti zadovoljstvo je još veće. Područje gdje je najčešće izoliran kesten, koji je pomalo egoističan i ne voli društvo drugih stabala, naziva se kestenik, a najpoznatiji je onaj na desnoj strani ceste Kutjevo – Orahovica iznad Vile Turković. Kesten je blizak s mladim vinom i proslavom Martinja, a brašno koje se može dobiti od ploda kestena je bogatije ugljikohidratima od bilo koje sorte pšenice, a kao deliciju ga uvažavaju i obožavaju  i divlje svinje. Drvo kestena se koristilo najčešće za izradu stupova u vinogradima jer za ogrjev nije bilo preporučljivo, a cvijet kestena je jako primamljiv pčelama. Med kestenovac ima tamnožutu boju i pored velike slasti ima malo opor okus. List kestena se koristio kao odlično sredstvo protiv katara pluća i bronhijalne astme. Nažalost sve je manje kestena zbog bolesti zvane „rak kore pitomog kestena“, a šumari ulaže velike napore na cijepljenju kako bi se sačuvala ova plemenita vrsta drveta.

Tijekom sve kraćih jesenskih dana duga i zanimljiva tradicija je i branje gljiva, očuvana i dan danas pa brojni zaljubljenici u prirodu, šumu i gljive hrle uz kutjevačke brege u potragu za, prije svega, kraljem gljiva varganjem. Protivno vjerovanju da je samo jesen dio godine za berbu gljiva, ima ih u izobilju tijekom gotovo čitave kalendarske godine. Smatra se da danas ima 55 000 – 75 000 vrsta, a u Hrvatskoj oko 15 000. Mikologija je znanost koja se bavi proučavanje gljiva, preporuka i savjet stručnjaka su itekako bitni i korisni jer postoji puno vrsta otrovnih gljiva koje mogu berače koštati glave. Najpreporučljivije i najlakše je doći do one najpoznatije vrste u našim krajevima, a to je vrganj (varganj). To je vrlo ukusna i izdašna tržišna gljiva osobito prikladna za pirjanje. Mlađi komadi su odlični pohani ili na žaru, a koriste se i za kiseljenje.