Mitovi o komunikaciji – znamo li baš sve ili ipak ne?

Komunikacija je možda najvažnija i najteža aktivnost kojom se čovjek može baviti. To je osjetljiva membrana kroz koju ljudi mogu dijeliti misli, ideje, osjećaje, snove i razočaranja. Kao takva, komunikacija je ključna komponenta u međusobnom djelovanju.

(LeBoutillier, 1998)

Komunikacija se najčešće definira kao razmjena informacija, ideja i osjećaja verbalnim sredstvima, bilo uporabom govora, pismenim putem (korištenjem tiskanih ili digitalnih medija), vizualnim putem (uporabom simbola, karata i grafikona) ili pak neverbalnim putem, govorom tijela, gestama, tonom ili visinom glasa itd.

Komunikaciju možemo smatrati osnovom našeg odnosa s okolinom. Gotovo sve što govorimo i radimo u budnom stanju možemo doživjeti kao jedan oblik komunikacije. Ona je temelj za razumijevanje naših odnosa s drugima, ali i uzrok njihovog nerazumijevanja.

Mitovi o komunikaciji

Kako je komunikacija sveprisutan fenomen, o njoj postoji čitav niz činjenično neutemeljenih mitova, tj. ideja u koje ljudi vjeruju kao istinite, iako to zapravo nisu. U nastavku članka navedeni su samo neki od najčešćih mitova o komunikaciji.

1. Komuniciranje je nešto što svi znaju. Dobro komuniciranje je samo po sebi razumljivo.

Navedeno shvaćanje po svemu sudeći proizlazi iz sveprisutnosti komunikacije. Naime, komuniciranje je nešto svakodnevno, nešto što je neizbježno u različitim situacijama (u obitelji, na radnom mjestu, u trgovini, a čak i kada smo sami i vodimo unutrašnje razgovore) pa je ljudi često doživljavaju kao nešto samo po sebi razumljivo. Temelj toga komuniciranja vrlo često se doživljava kao samorazumljiv proces koji ne zahtijeva dodatnu aktivnost. Suprotno tome, komunikacijske se vještine, kao i mnoge druge, mogu i moraju sustavno učiti.

2. Komunicira se riječima.

Većina ljudi smatra da se komunicira isključivo ili u najvećoj mjeri riječima. Ipak, najveći dio procesa komunikacije odvija se neverbalnim sredstvima. Poruke se tako šalju i pokretima ruku, mimikom, vanjskim izgledom, ali i mnogim drugim neverbalnim znakovima. Navedeno potvrđuju i mnoga istraživanja koja su pokazala da čak 55% utjecaja na ljude ima izraz lica osobe koja govori, odnosno njezine facijalne ekspresije. Nakon toga su s rezultatom od 38% važniji neverbalni aspekti govora, a samo 7% važnosti tijekom komunikacije pridaje se riječima.

3. Svemoć nasuprot nemoći komunikacije.

Dok neki ljudi smatraju da se odgovarajućom komunikacijom može postići sve ili gotovo sve, dio ljudi smatra da se njome ne može postići ništa. Oba stajališta su neprimjerena. S obzirom na to da proces komunikacije ovisi o brojnim činiteljima, nije moguće govoriti o njezinim učincima u apsolutnim terminima posvemašnje uspješnosti ili neuspješnosti.

4. Komunikaciju je moguće izbjeći.

Već je prethodno naglašeno da se ne komunicira samo riječima. Međutim, mnogi ljudi vjeruju da komunikaciju mogu izbjeći ukoliko ne razgovaraju, okrenu glavu ili ne iskažu svoj stav o temi. No, i to su oblici komunikacije koji šalju određenu poruku. Obilježje je bilo kojeg ljudskog ponašanja da nema svoju suprotnost. To znači da je nemoguće ne ponašati se. Upravo je zbog toga nemoguće da dvije osobe ne komuniciraju u situaciji u kojoj se vide. Najčešće je cjelokupno ponašanje i niz neverbalnih znakova koje pokazujemo u nekim situacijama rječitiji od neverbalnih znakova.

5. Komunikacija je svjesna i namjeravana aktivnost. Moguće je u potpunosti vladati svojom komunikacijom.

Ukoliko prihvatimo značaj neverbalnih znakova u procesu komuniciranja, nećemo se dugo dvoumiti oko toga je li moguće u potpunosti vladati svojom komunikacijom. Neverbalno ponašanje(npr. drhtanje glasa ili crvenilo) nije uvijek pod našom kontrolom, kao što uostalom često nije ni verbalno. Uz to, proces komuniciranja ne određuju samo naše namjere, već i značenje koje primatelj poruka pridaje verbalnim i neverbalnim znakovima koje smo odaslali, bilo da smo ih svjesni ili ne.

6. Opsežnija komunikacija vodi boljim odnosima i boljem rješavanju problema.

Više komuniciranja ne vodi uvijek boljim odnosima i učinkovitijem rješavanju problema. Ponekad je učinak sasvim suprotan pa nastavak komunikacije može produbiti sukob. Stoga je ponekad bolje omogućiti prekid u komuniciranju koji uključenim ljudima omogućuje da se „ohlade“ i sagledaju problem iz neke druge perspektive. U određenim situacijama, npr. u procesu odlučivanja, opsežna komunikacija prije može dovesti do zamagljivanja problema, nego do njegovog pojašnjavanja i razumijevanja.

Bez obzira u što vjerovali kada je komunikacija u pitanju, jedno je najvažnije – važno je znati kvalitetno komunicirati s drugima. Kvalitetnom komunikacijom uspješno ćemo prenijeti informaciju, iskazati mišljenja i osjećaje, primiti mišljenje i odgovor drugih, uspješno ćemo poučiti i naučiti, utjecati na druge, uvjeriti i nagovoriti, ostaviti dojam, izgraditi odnos i povjerenje, razriješiti konflikte i postići dogovor. U tom smislu, komunikacija predstavlja sredstvo kojim uspostavljamo i mijenjamo odnose, stoga je sposobnost uspješne komunikacije jedna od najvažnijih životnih vještina.

Ako nismo sposobni razumjeti, objasniti i predvidjeti događaje u komunikacijskoj situaciji, ako se ne znamo ponašati prikladno očekivanjima i normama konteksta ili ako ne pokazujemo zanimanje za vrijednost i standarde drugih, velika je vjerojatnost da i nas drugi neće razumjeti te da se neće ponašati prema nama onako kako bismo željeli. Loša komunikacija smanjuje samopoštovanje i samopouzdanje, izaziva povlačenje, otpor ili odbacivanje. Osim toga, loša komunikacija može dovesti do naučene bespomoćnosti, povučenosti, osjećaja pobijeđenosti ili nedoraslosti. Ponavljana i česta upotreba neprimjerenih postupaka u komunikaciji može biti uzrok trajnom poremećaju nekog odnosa.

Maja Filek, mag. paed / mag. educ. philol. croat.