Župne obavijesti

Rastresenost u molitvi!

Što trebam učiniti u takvim trenucima – nastaviti s molitvom ili?

Koncentracija u molitvi to je velika stvar, a rastresenost je vrlo prisutna kod svih nas. Dok molimo krunicu često nam odlutaju misli ili počnemo razmišljati o nakani na koju molimo ili o osobi za koju molimo. S druge, pak, strane đavao nas želi obeshrabriti – ako molitva nije do kraja onako savršena i sabrana – želi uvjeriti da možda nema niti smisla takva molitva. To je krivo. Uvijek moramo sebi posvijestiti da je molitva razgovor s Bogom, a opet kroz krunicu Majci Božjoj se i prikažemo i molimo zagovor njezinome Sinu.

Molitvu možemo usporediti s razgovorom i sa susretom s nekim našim prijateljima.

„U većini slučajeva naši susreti nisu savršeni. Pozovemo nekog na kavu, pijemo zajedno, a misli su mi u nekim mojim problemima, ali ne možemo reći da je taj prijateljski susret zato propao. Nama je u biti jako drago što smo se našli. Bitno je izdvojiti vrijeme”. Ako sam odvojio vrijeme za Boga, za Isusa – iako svjestan dekoncentracije, rastresenosti i da mi misli znaju lako odlutati – ključno je ipak ne odustati.

„Đavo nas želi obeshrabriti i reći: ‘Nema ti smisla takva molitva i uopće nemoj moliti’, a kad u tome uspije on je svoje napravio. Dakle, ne odustati u molitvi. Truditi se ‘koliko je moguće’, a kada je i nakana za određene osobe onda je i ta molitva nekako u tom slučaju usmjerena i proširena na razmišljanje o tim ljudima za koje molimo.”

Nije dobro kada je molitva samo – ‘mantranje’ – ponavljanje, pa se ovdje prisjećamo i jednog tumačenja profesora Tomislava Ivančića koji je upozoravao da molitva krunice može biti i takva ‘praznovjerna’ molitva; ako baš ništa ne razmišljaš, već samo želiš sve savršeno odrecitirati.

„Svatko bi trebao naći svoj put molitvenog života, svoj način molitve i posvijesti sebi da je to, dakle, susret s najboljim Prijateljem kojemu možemo sve reći”.

Iz emisije „Halo, velečasni!“ – (HKR); komentar: vlč. Ljubo Vuković.

Župni oglasi: