Vlč. Želimir Žuljević odgovara…

Sveti Franjo Saleški piše da, kada bismo uistinu znali kakvi smo, ne bi se toliko čudili svojim padovima, koliko bi se čudili što uopće možemo stajati. Nadalje, ovaj nas sveti naučitelj potiče da sami prema sebi budemo blagi, prekoravajući vlastito srce blago i smireno radije nego žestoko i strastveno. Osim grijeha, nemir je najveće zlo za dušu. Kao što u državi unutarnji nemiri vode u propast, pa državu toliko unište da se više ne može oduprijeti vanjskim neprijateljima kad napadnu, tako i naše srce ako je uznemireno i uzburkano nema snage sačuvati stečene kreposti i oduprijeti se napastima zloga, koji se upravo tada posebno trudi i „lovi u mutnom“. Poznato je da sotona, neprijatelj čovjeku, nastoji oduzeti svaki osjećaj stida i krivnje prije samoga grijeha, da bi ih kasnije s kamatama vratio. On, koji je prije učinjenoga grijeha nastojao nam toliko otupiti savjest, nakon učinjenog grijeha nastoji nam otežati savjest da nam se počinjeni grijeh čini najvećim na svijetu, neoprostivim, te nas time onemogućuje u daljnjem normalnom funkcioniranju i izgradnji odnosa s Bogom i ljudima. Razlog zašto netko nakon ispovijedi i dalje osjeća grižnju savjesti zbog počinjenog grijeha je različit. Evo tri moguća uzroka uznemirene savjesti, unatoč tome što smo se prethodno ispovjedili.

1. Opraštanje sebi. U molitvi Gospodnjoj obraćamo se nebeskom Ocu riječima: “otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim”. Katekizam Katoličke crkve nas o tome uči: “Bujica milosrđa ne može prodrijeti u naše srce, sve dok ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo Kristovo, nedjeljiva: ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo. Odbijanjem praštanja braći i sestrama naše se srce zatvara, i njegova tvrdoća čini ga nepropusnim za milosrdnu ljubav Očevu” (br. 2840). Isto se odnosi i na situaciju kada smo mi sami ti dužnici kojima nismo oprostili. Dapače, ponekad je oprostiti sebi mnogo teže negoli drugome. Mlađi, “razmetni” sin iz prispodobe o milosrdnom ocu može nam biti dobar primjer u opraštanju sebi. On je bio raskajan zbog svoga grijeha. Međutim, odlučio je vratiti se kući i tražiti očevo oproštenje. Da bi to oproštenje mogao i primiti, morao je i sam sebi oprostiti. A da se to stvarno dogodilo, govori nam njegovo ponašanje kada ga je otac zagrlio, obasuo znakovima svoje ljubavi i spremio gozbu njemu u čast. Jednostavno, on je to primio i nije se bunio. Nasuprot tome, čovjek koji ne oprašta sebi postaje sličan starijem sinu, koji zbog tvrdoće svoga srca ostaje “vani” i ne želi se veseliti s mlađim bratom.
2. Nepravilna ispovijed. Učinci dobre i cjelovite ispovijedi su mir i spokoj savjesti. Ako do toga nije došlo, valja najprije provjeriti je li sve učinjeno kako treba. Svaki sakrament traži, odnosno pretpostavlja vjeru, a u sakramentu ispovijedi potrebna je vjera i predanje u Božje milosrđe, koje prašta raskajanome srcu i otpušta grijehe. Radi se o vjeri da je Božja milost veća i jača od naših grijeha. Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao. Zato pokornik (onaj koji se ispovijeda) treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. Mora učiniti nešto više da ispravi svoje krivnje. To znači da na prikladan način treba “zadovoljiti” ili “okajati” svoje grijehe. Ta zadovoljština zove se “pokora”. Koliko je moguće, ona treba odgovarati težini i naravi počinjenih grijeha i može biti molitva, milodar, dobro djelo, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve te naročito strpljivo prihvaćanje kriza i križeva koje moramo nositi. Osim pokore što je odredi svećenik, pokornik može sam sebi (vodeći se razboritošću i po mogućnosti uz savjet svećenika) dodati određene pokore koje smatra potrebnim ili prikladnim. Ipak, treba dobro paziti da se tim pokorama ne nastoji zaslužiti oprost, jer je on već zadobiven, i to ne našom zaslugom! On je uvijek slobodni, nezasluženi Božji dar i samo ga se kao takvog može i primiti, dok je pokora izraz shvaćanja da jedino što možemo učiniti u vezi (grešne) prošlosti jest naučiti nešto iz nje i promijeniti se radi bolje budućnosti. To uključuje i zahvalnost Bogu, zbog čega su radost zbog njegova milosrđa i mir duše redoviti osjećaji po završetku dobre ispovijedi. Neke posljedice grijeha ipak ostaju, no to nas ne bi trebalo navesti na misao da nam nije oprošteno! Dapače, ispravno nošenje s tim posljedicama je prilika za pokoru koju nam Gospodin daje, a koju bi mi, ako smo uistinu raskajani, trebali spremno primiti. Međutim, ako osjećaj krivnje i dalje ostaje, potrebno je posvijestiti si da se radi o krivom signalu i ne pristajati uz njega, pogotovo ako nas uvjerava da nam Bog nije oprostio. Takvim osjećajima đavao nastoji odvojiti čovjeka od beskrajno milosrdnog Boga i dovesti ga do očaja. Stoga im se valja oduprijeti svjesnim odricanjima i molitvom.
3. Skrupuli. Navedeno je uglavnom dovoljno da se postigne mir duše. Međutim, u nekim težim slučajevima ni sve spomenuto ne pomaže. Obično je to slučaj s onima koje muče skrupuli, a prema moralnom nauku Crkve skrupuloznost je duhovno i psihološko stanje osobe koja vjeruje da je uvijek kriva i da nije u stanju milosti te u svemu vidi grijeh i zlo. (Pre)osjetljive je savjesti. Skrupulozna osoba želi slijediti Božji zakon, ali je opterećena u odlukama koje se tiču moralnoga postupanja. Takvu osobu često obuzimaju strah, sumnja i tjeskoba. Iako skrupulozne osobe često vrlo dobro poznaju moralni zakon, imaju poteškoće s njegovom primjenom u svakodnevnom životu. Psiholozi naslućuju da je izvor skrupula u ranim životnim iskustvima. Možda je u obitelji takve osobe vladalo kruto ozračje ili je stavljan prevelik naglasak na strogo pridržavanje pravila. A možda je, baš suprotno, nedostajala podržavajuća struktura u obiteljskom domu, pa je osoba razvila mehanizam traženja sigurnosti u krutom pridržavanju pravila. Negativni stavovi o Bogu, moralnosti i seksualnosti, posebno ako su izricani od strane osoba s autoritetom, također mogu pridonijeti nastanku takvoga stanja. Novija istraživanja navode da bi se skrupuloznost mogla ponajbolje objasniti kao oblik opsesivno-kompulzivnog poremećaja. U tom tipu neuroze prisilne misli stvaraju tjeskobu koja se zatim nastoji otpustiti vršenjem nekih čina koji zapravo postaju pretjerani i besmisleni rituali (kod katolika to može biti prečesto ispovijedanje, svakih nekoliko dana, čime ispovijed gubi svoj pravi smisao). S vjerskog stajališta, osnovni čimbenik skrupuloznosti je pogrešna i negativna slika o Bogu. Skrupulozna osoba često traži pomoć i od ljudi, koje pritom zna poprilično iscrpiti. Bez obzira kako se skrupulozna osoba osjećala, trebala bi u ispovijedi poslušati savjete svećenika, a krajnje olakšanje trpljenja pronaći u izboru djelovanja protiv vlastitih strahova i sumnji. Na koncu, bez obzira na to u kojim razlozima leži uzrok muke naše savjesti i osjećaja krivnje, želim svima da iskuse veliko Božje milosrđe i ljubav. A za to je potrebno samo jedno: otvoriti se Bogu!

Piše: vlč. Želimir Žuljević

Svoja pitanja župniku možete uputiti na e-mail: derebusfidei@gmail.com, a on će na svako od njih odgovoriti bez navođenja vašeg imena i prezimena.