Vlč. Želimir Žuljević odgovara…

Nastavljamo naše promišljanje o tome što ispovijed nije. Osim onoga što je bilo navedeno u prvom dijelu odgovora na pitanje kako se dobro ispovijediti, može se reći da ispovijed svakako nije duhovni razgovor ili bračno savjetovalište. Postoje osobe koje bi satima klečale ili sjedile u ispovjedaonici. To nije u redu ni prema ispovjedniku ni prema onima koji eventualno čekaju na red za ispovijed. U neko drugo vrijeme može se obaviti duhovni razgovor, potražiti pomoć ili savjet kroz molitvu, razmotriti rješenja poteškoća u duhovnim pitanjima… Osobito kad je posrijedi tzv. „duhovno vodstvo“ duša uputno je i uobičajeno da se takav razgovor, pa eventualno i unutar svete ispovijedi, učini u vrijeme kad svećenik ne ispovijeda redovito vjernike u crkvi. To vrijedi i za „generalne“ ili „životne ispovijedi“ odnosno ispovijedi u kojima se žele Bogu predati grijesi čitavog života. Zaboravljamo da je svaka ispovijed životna ispovijed! Ako je Bog grijeh iz prošlosti JEDNOM oprostio, onda ga je ZAUVIJEK oprostio i zaboravio. Ne treba ponavljati, kopati po starim ranama, sebe sažalijevati, neprestano osuđivati i deprimirati. Bilo koji grijeh koji je učinjen i ispovjeđen u ispovijedi prije koliko god godina, tada je i oprošten, ako smo se za njega iskreno pokajali.

Potom, da bismo se ispovjedili moramo prethodno počiniti grijeh. Razlog za ispovijed mora biti grijeh i pokajanje za njega, a ne „zato što je prvi petak u mjesecu”. Ako nemaš potrebe za pomirenjem, ako nemaš grijeha, ne moraš ići na ispovijed samo zato jer je prvi petak u mjesecu. Nije nigdje zapovjeđeno da se na prvi petak mora ispovjediti. Ako nemaš grijeha, onda se i ne možeš ispovjediti jer ne možeš dobiti odrješenje. Kako ćeš ga i dobiti kada nemaš grijeha?! Savjest nas potiče da se ispitujemo i priznamo svoje grijehe, no na ispovijed ne dolazimo da bismo se „osjećali lakše”. Sigurno da sveta ispovijed donosi i duševno olakšanje, jer grijeh, osim što razara duh, uništava i živce (psihu, dušu). Uzrok je mnogih bolesti, nesreća i nezadovoljstva općenito. U tom smislu, nakon ispovijedanja se možemo osjetiti sretno, mirno, zadovoljno, kao „olakšani iznutra“. Ali naravno da ispovijed ne možemo smatrati običnim razgovorom uz kavu, kad prijatelju ili kolegici „otvaramo dušu“ i „olakšavamo se“. Svećenik nije psihijatar. Nije i ne može, pa i ne treba biti stručnjak u svim životnim područjima i problemima. Stoga u ispovijedi treba gledati Isusa, koji liječi, savjetuje i krijepi svojim metodama. Ako želimo ‘recept’ za dobru ispovijed, onda je to ovo: činjenice – priznanje – odreknuće – pokajanje – skrušenost – odluka. To bi bila ispovijed sama u sebi. Do toga naravno dovodi ispit savjesti, a nakon ispovijedi borba i prikladan način života, koji tu borbu podržava i pomaže da milost pobjeđuje. Uz to, potrebno je ispovijedati grijehe koje rijetko ispovijedamo, kao licemjerje, dvoličnost, zamjeranje, visoko mišljenje o sebi, dvosmislenosti, polu-istine, krive/grešne/podle nakane, život duhom svijeta, uznositost, znatiželja, radost zbog tuđe nevolje, ocrnjivanje bližnjih, upletanje u tuđe živote (brakove), sprječavanje začeća, veličanje naših uspjeha, pretjerivanje, neispravan odgoj djece, molitva zbog straha od Boga ili kao „ucjena“ Boga ili kao dodvoravanje Bogu… Također, vrlo će rijetko oni vjernici koji ogovaraju ili neprovjereno kritiziraju svoje svećenike to i priznati svećeniku iza rešetaka. Nekako im je neugodno. U ljudskoj je prirodi zapravo prisutna i ta potreba da skrivamo grijehe, pokušavamo ih drugačije prikazati, teško se odlučujemo na istraživanje o njihovim uzrocima… Pogotovo ako je riječ o šestoj Božjoj zapovijedi; spirala ili druga kontracepcija, abortivna ili ne-abortivna jedno je od vrlo neugodnih prijestupa koje bismo rado prešutjeli. Ako štogod namjerno zataškamo, nije nam oprošteno i nemir ostaje. Grijeh bluda kao da više ne postoji, rijetko ga tko ispovijeda. Tko zna, možda ga u savjesti niti ne smatra više grijehom!

Na koncu, sve se svodi na jedno: da bismo se dobro ispovjedili, trebamo učiniti dobar ispit savjesti, pri čemu prvenstveno „treba imati savjest“, i to dobro odgojenu. Ne treba se stidjeti svećenika. On je poput liječnika. Kad idete liječniku, kažete mu gdje vas boli, više ili manje precizno, tako da on može znati kako vas liječiti. I zapamtite: svećenik je već vidio mnogo pacijenata s istim simptomima. Vjerujte mu i poslušajte njegov savjet. U ispovijedi se nikada ne radi o tome koliko smo loši, nego koliko je Bog dobar i koliko nam oprašta jer nas ljubi. A njegova ljubav najbolje djeluje ako jednostavno i ponizno ispovjedimo svoje grijehe te se iskreno pokajemo. Zato izgovori kajanje na glas. Dostojanstveno, bez mrmljanja i žurbe. Ako si ga pak zaboravio, valjalo bi ga ponovno naučiti! I još nešto: česta ispovijed čini dobro duši! Grijesi, pogotovo ukorijenjeni i česti, zahtijevaju strpljenje i upornost. Ne treba nikada odustati, bez obzira na to koliko puta si počinio jedan te isti grijeh. Ispovijed je sakrament ozdravljenja, a duhovne rane, baš kao i tjelesne, trebaju vremena da zacijele. Uz Božji melem zacijeljet će brže i bolje!

Piše: vlč. Želimir Žuljević

Svoja pitanja župniku možete uputiti na e-mail: derebusfidei@gmail.com, a on će na svako od njih odgovoriti bez navođenja vašeg imena i prezimena.