Vlč. Želimir Žuljević odgovara…

U ispovjedaonici se susreću tri osobe: Bog, svećenik i pokornik. Svećenik je pozvan i ovlašten od samoga Uskrslog Gospodina da miri vjernike s Bogom. Zaređeni svećenik oprašta grijehe u ime Crkve i u Božje ime. Time se onaj koji se ispovijeda kaje jer je naštetio Crkvi, svojim bližnjima i sebi. No, mnoge često muči pitanje kako se dobro ispovjediti? Možda da krenemo prvo od onoga što ispovijed nije, da bismo mogli znati što trebamo ispovijedati.

Ispovijed sigurno nije opravdavanje svojih postupaka jer opravdava nas jedino Isus pred Bogom Ocem. Ispovijed nije niti optuživanje, u smislu da optužujemo druge za svoje nevolje i grijehe, ili da okrutno optužujemo sebe okrivljujući se za sve zlo. Dovoljno je što nas optužuje đavao. Ispovijed je za one koji griješe i koji žele ponizno zamoliti Gospodina da im se smiluje. Ispovijed je, dakle, PRIZNANJE. Čega? Grijeha. U ispovijedi se ne hvalimo zbog svog pravednog života: „Nisam nikoga ubio. Ne kradem. Idem redovito nedjeljom na svetu misu. Nikoga ne mrzim. Nikada nisam ogovarao susjede…“ To ne govorimo iz više razloga, a prvi i osnovni je zato što bismo tako govoreći – sagriješili. Učinili bismo grijeh oholosti (Ja sam savršen) i grijeh laži (jer nitko nije savršen). Svi smo grešnici i nitko ne može tvrditi da nema grijeha, pogotovo ako je došao na ispovijed. Dio je ljudske prirode da se opravdava, hvali i dokazuje. Ranjeni smo grijesima i nesavršenostima bližnjih, stoga imamo potrebu o sebi govoriti u superlativu, sebe veličati i braniti. Mnogi misle da je ispovijedi trenutak kada se mogu na neki način zaštititi od napada i namjerne ili nenamjerne zloće drugih, pa opisuju svoje dobre strane, naglašavajući dobra djela ili svoje dobre nakane. No, ispovijed nije vrijeme za to. Nema sumnje, koliko god dobri i pobožni bili, uopće nismo po sebi ni dobri ni pobožni, jer to nije naša zasluga i nemamo se prava hvaliti pred Bogom. Možda smo samo dobri i pobožni kad nam sve ide dobro? Možda je ta dobrota i pobožnost nekako „naučena“ ili je izraz kulture i običaja u kojima živimo? Možda su te vrline zapravo samo nekakav štit ili obrambeni mehanizam ili zatvoreni svijet koji smo izgradili zbog vlastite ugode i zadovoljstva? Kako god bilo, ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je Bog i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde. Stoga, ispovijed je za one koji griješe i koji žele ponizno zamoliti Gospodina da im se smiluje. Čim stojiš u redu za ispovijed i klečiš u ispovjedaonici, pokazuješ da si grešnik, da griješiš, da na savjesti nosiš trpljenje zbog grijeha, da tražiš oprost i kaješ se. Zato ne treba sve to negirati.

    Druga bitna stvar jest da u ispovijedi ispovijedamo isključivo SVOJE grijehe. Da, zna se dogoditi, i to ne rijetko, da ispovijedamo tuđe grijehe. „Moj suprug je… Svekrva mi je… Susjed mi radi probleme u… Kuma me neprestano… Šef je rekao…” Za njih molimo i njima svjedočimo svoju ljubav, a ako su nam neprijatelji, tada još više za njih molimo i s većim ih žarom ljubimo, prema onoj Gospodnjoj: Ljubite svoje neprijatelje…

Nadalje, u velikoj smo napasti opravdavati svoje grijehe. Iako je ponekad donekle razumljivo, nismo pozvani opravdavati svoja nagnuća prema grijehu i sam čin grijeha. To bi izgledalo ovako: „Morao sam slagati… Svi to rade… Nisam ukrao ništa veliko. Ionako svi to rade… Od rođenja sam takav… To je nešto nepobjedivo u meni…“ Nikada nećemo sve u životu shvatiti. Nećemo moći sve ni prihvatiti. Niti ne moramo sve shvaćati i prihvaćati, ali priznaj krivicu, pokaj se za ono loše što si učinio, uzdaj se u Gospodina, traži oprost i milosrđe.

Potom, prilikom ispovijedanja grijeha ne govore se psovke u originalu. Neukusno je i nedolično ponavljati ih. Jednako tako, ne treba ponavljati niti riječi uvrjede, pogrdne nazive, detaljno opisivati bogohulne misli… Dovoljno je samo priznati: „psujem, proklinjem, pogrdno se izražavam” i slično. Svećenik će, ako mu nešto nije jasno ili ako je nešto ostalo nedorečeno, pitati za objašnjenje ili potankosti. Također, navođenje poštapalica koje osoba smatra grijehom nije potrebno izgovarati, nego samo kazati da se koriste poštapalice koje nisu prikladne.

 

Piše: vlč. Želimir Žuljević

Svoja pitanja župniku možete uputiti na e-mail: derebusfidei@gmail.com, a on će na svako od njih odgovoriti bez navođenja vašeg imena i prezimena.