Vlč. Želimir Žuljević odgovara…

Postoje dva redovita načina primanja svete pričesti: na usta ili, sada za vrijeme pandemije, na ruku. Postoji i treći način, a on je klečeći i na usta. Prije liturgijske obnove Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) postojale su pričesne klupe i ograda ispred oltara, i svi bi vjernici prije primanja svete pričesti kleknuli na nju i klečeći se pričestili. Liturgijska obnova maknula je pričesnu klupu i ogradu, okrenula oltar prema narodu i naglasila kako za pričest nije presudan onaj vanjski stav tijela (iako je bitno da on bude dostojanstven), već je važnije nutarnje raspoloženje duha. Stoga se svaki vjernik koji ide na pričest treba zapitati kakvog nutarnjeg raspoloženja prima Krista u svetoj pričesti. Klečeći primati pričest ne preporučuje se iz praktičnih razloga, jer se time otežava samo dijeljenje pričesti. Naravno, ako netko želi i ima potrebu, može kleknuti i svećenik će ga pričestiti. Ako vjernik osjeti potrebu pokleknuti na jedno koljeno prije nego će primiti pričest, neka to slobodno i učini. No, i bez da pokleknemo ne znači da smo pristupili pričesti s manje ljubavi i poštovanja. Različiti su stavovi tijela, ali on uvijek treba odražavati nutarnju svijest da primamo živoga Boga. Zato je važnije na pričest doći sabranih misli, nego pokleknuti ili kleknuti prije nje.

Zna se dogoditi da za vrijeme primanja pričesti zaboravimo reći „Amen!“. Ne bih rekao da ljudi to čine namjerno. Ponekad smo previše rastreseni, a možda uistinu neki i ne znaju da trebaju reći „Amen!“. U svojoj svećeničkoj praksi puno puta sam doživio da netko umjesto „Amen!” kaže „Hvala!” ili „Bogu hvala!“. Ako pak netko ne kaže „Amen!“, pokušam ga ispraviti pa kažem „Amen!“ naglas umjesto njega, sugerirajući da bi i on to trebao reći. Amen u prijevodu znači potvrda nečega, „Da, tako je!”. Svećenik kad mi pokazuje hostiju, neposredno prije nego ću je primiti, kaže: “Tijelo Kristovo.”, a ja na to odgovorim: “Amen!“ – „Da, tako je! Ja vjerujem da je to Tijelo Kristovo. Vjerujem da je pod tom prilikom komadića kruha zaista živi Bog koji ulazi u moje srce, u moj život. Zato i pristupam pričesti jer to vjerujem.” Dakle, „Amen!” nije ništa drugo nego potvrda naše vjere. I zato bi ga trebalo izgovoriti glasno!

Kad se pričestimo i vratimo na svoje mjesto, kod nekih se pojavljuju određene nedoumice: ostati stajati, kleknuti ili odmah sjesti? Ono što najprije trebam učiniti jest zahvaliti Bogu, a manje je bitno hoću li to učiniti klečeći ili stojeći, no svakako je poželjno da ne sjednem odmah. Vježbajmo se zahvaljivati na koljenima, ako za to imamo mogućnost i fizički nismo spriječeni. Ali čovjek može i sjesti u klupu te ostati miran i sabran nekoliko trenutaka, a potom pjevati s ostalim vjernicima i na taj način zahvaliti Bogu. Dakle, ponovno naglašavam kako nije bitan vanjski položaj tijela, ali je bitno da on bude dostojanstven, kakav god bio. Hoće li to biti klečanje, stajanje ili sjedenje – Bogu je manje bitno. Njemu je bitno tvoje nutarnje raspoloženje, odnosno ono što ti je u srcu! Zato čuvaj svoje srce!