Utjecaj tjelesne aktivnosti na regulaciju šećera

Šećerna bolest ili diabetes melitus najčešća je metabolička bolest današnjice. Rizični čimbenici koji utječu na bolest su genetska predispozicija, dob i okoliš. Tjelesna neaktivnost i sjedilački način života jedni su od čimbenika koji predstavljaju velik problem i na njih možemo utjecati. Tjelesnom aktivnošću možemo spriječiti razvoj bolesti i utjecati na liječenje. Osoba sa šećernom bolesti koja je fizička aktivna također ima i utjecaj na vlastito zadovoljstvo u životu. Čovjek je stvoren da se kreće, a ne da živi sjedilačkim načinom života. Neaktivan način života uzrok je mnogim bolestima koje u prošlosti nisu bile tako česte. Nažalost, danas sve više mladih živi životom u kojem se ne kreću i baš zbog toga boluju od raznih bolesti već u djetinjstvu. Potrebno je potaknuti mlade, a i starije da se pokrenu i shvate da je svatko od nas ključan faktor za održavanje vlastitog zdravlja. Tjelovježbom utječemo pozitivno na čitav organizam i svi bi trebali biti informirani i usputno motivirani tom činjenicom. Osobe oboljele od dijabetesa moraju provoditi neku tjelesnu aktivnost u svrhu prevencije ili regulacije bolesti.

Dijabetes je za sada neizlječiva bolest koja nastaje kao posljedica nedostatka inzulina. Inzulin je hormon koji izlučuje gušterača. Njegovo glavno djelovanje je smanjivanje količine glukoze u krvi. Ovisno o tome je li riječ o neosjetljivosti tkiva na inzulin ili potpunom uništenju beta-
stanica, razlikujemo dva tipa dijabetesa: tip 1 ili dijabetes ovisan o inzulinu i tip 2 dijabetes neovisan o inzulinu. Beta-stanice proizvode hormon inzulin.

Kod tipa 1 ili još nazvanog „mladenački“ dijabetes, gušterača je potpuno ili gotovo potpuno prestala proizvoditi inzulin pa ga u tijelu nema. Takav dijabetes se zbog toga naziva i dijabetes ovisan o inzulinu. Šećerna bolest tipa 2 ima jako mnogo inzulina, ali on nije dovoljno vrijedan da obavi svoj posao, ili je osoba pretila, te zbog toga velike masne stanice trebaju više inzulina kako bi propustile glukozu u sebe i dopustile da ona tamo izgori. Zbog toga dijabetes tipa 2 još nazivamo dijabetes neovisan o inzulinu.

Liječenje i prevencija dijabetesa

Liječenje dijabetesa se zasniva na svakodnevnom davanju inzulina i na uklanjaju rizičnih faktora koji doprinose pojavi dijabetesa. Gojaznost i nedovoljna tjelesna aktivnost su dva rizična faktora. Što je gojaznost veća, to znači da je tjelesna aktivnost manja, a rizik od bolesti veći. Održavanje normalne tjelesne težine i redovita tjelesna aktivnost mijenjaju potrebu za inzulinom i također su osnovne mjere za prevenciju šećerne bolesti. Kod lakših oblika dijabetesa se često može postići potpuno izlječenje. Mišićna aktivnost omogućava potrošnju glukoze od strane mišićnih stanica, pa je tako potreba za inzulinom manja kada je osoba oboljela od šećerne bolesti fizički aktivna.

Utjecaj redovitog tjelesnog vježbanja u prevenciji dijabetesa

Prema novijim epidemiološkim ispitivanjima ustanovljeno je da su tjelesno aktivne osobe mnogo manje podložne nastanku inzulina neovisnog dijabetesa nego neaktivne. U osoba s oštećenom tolerancijom glukoze može se smanjiti incidencija na inzulin neovisnog dijabetesa ako se promjeni način života. Do smanjena rizika dolazi ako je prisutna tjelesna aktivnost pri kojoj se potroši 500 kcal/tjedno i to za 6%. Prema dosadašnjim rezultatima procjenjuje se, da se rizik od nastanka dijabetesa neovisnog o inzulinu smanjuje za 30 – 50% ako je osoba fizički aktivna u odnosu na neaktivne osobe. Tjelesno vježbanje smanjuje incidenciju na inzulin tako da povećava inzulinsku osjetljivost direktno ili indirektno smanjujući masno tkivo u tijelu ili mijenjajući preraspodjelu masnoga tkiva.

Aerobna tjelesna aktivnost u šećernoj bolesti

Ovisno o trenutačnom zdravstvenom stanju, željama i interesima osobe, odnosno o ciljevima koji se žele postići bitno je individualno prilagoditi tjelesnu aktivnost. Aerobne aktivnosti su sve aktivnosti koje možemo provoditi tijekom duljeg vremena (3 minute i dulje), nižeg su
intenziteta. Energiju za ovakav oblik aktivnosti dobivamo razgradnjom masti i ugljikohidrata u mitohondrijima stanica, za što je potreban kisik. Anaerobne aktivnosti su visokog intenziteta i energiju za njih dobivamo razgradnjom fosfatnih spojeva (za aktivnosti od 20 sekundi) te
razgradnjom ugljikohidrata u citoplazmi stanice (za aktivnosti od 20 sekundi do 2 minute), ali u oba slučaja aktivnost se obavlja bez prisustva kisika. Pri aktivnosti većeg intenziteta koja traje između 20 sekundi i 2 do 3 minute nakuplja se veća količina mliječne kiseline.

U prevenciji ili liječenju dijabetesa preporučuje se aerobna aktivnost. Osim što pomaže u održavanju tjelesne mase i sastava tijela, regulira i koncentraciju glukoze u krvi poboljšanjem direktnog transporta i ulaska glukoze u stanice. Aerobne aktivnosti su one u kojima su dominantni izvori energije za rad dobiveni pomoću kisika u mitohondrijima mišićnih stanica iz izvora energije (masti i ugljikohidrati). Hodanje (najprikladnija i najčešća aktivnost za većinu oboljelih od dijabetesa), vožnja bicikla, plivanje, te trčanje su vrste aerobnih aktivnosti koje se najviše koriste. Trčanje i jogging su aktivnosti malo većeg intenziteta i prikladnije su za osobe bez bolesti i bez koštano – mišićnog oštećenja.

Vježbanje snižava krvni tlak, što je dobro za srce i prevenciju od kardiovaskularnih oboljenja koja su česta kod oboljelih od šećerne bolesti. Pri tjelesnoj aktivnosti dolazi do snižavanja razine šećera u krvi, održavanju glikemije u granicama kakve bi trebale biti te do gubitka tjelesne težine. Bilo kakva redovita tjelesna aktivnost, aerobna, anaerobna, kontinuirana, intervalna bolja je od sjedilačkog načina života. Svaka vrsta aktivnosti na svoj način povoljno utječe na regulaciju glukoze u krvi. Cilj svake aktivnosti je smanjenje unosa inzulina, smanjenje hemoglobina i smanjenje razine glukoze u krvi. Tjelovježba mora biti dobro planirana i za svakog pojedinca individualno organizirana kako ne bi došlo do komplikacija bolesti. Potrebno je kontrolirati glukozu svaki put prije, tijekom i nakon treninga kako bi se lakše mogla strukturirati odgovarajuća tjelesna aktivnost. Rad s osobama oboljelim od šećerne bolesti mora biti proveden od strane stručne osobe, pod velikim oprezom i liječničkim nadzorom. Kako bi se spriječilo daljnje razvijanje dijabetesa potrebno je što više educirati i djecu i starije o ovom problemu. Cijela populacija trebala bi biti upućena o pozitivnoj učinkovitosti tjelovježbe na zdravlje. Osobe koje su zdrave i fizički su aktivne imaju vrlo manju vjerojatnost da imaju problema sa šećernom bolesti nego osobe koje žive sjedilački način života.

Dakle, čovjek je stvoren da se kreće, a ne da živi sjedilačkim načinom života. Neaktivni način života danas je uzrok mnogim bolestima s kojima u prošlosti ljudi nisu imali toliko problema. Sve više bolest zahvaća mlade ljude i najbolji način i pravi lijek protiv toga je tjelovježba s kojom se jača čitav organizam. Tjelesna aktivnost pozitivno utječe na puno faktora kao što su gubitak tjelesne mase, jačanje imuniteta, prevencija od mnogih bolesti, smanjen stres i drugo. Čitava populacija je nedovoljno informirana o utjecaju tjelesne aktivnosti na ljudsko zdravlje te o problemima koji nastaju radi neaktivnog života. Potrebno je osvijestiti što više mladih, a i starih da tjelovježbom mogu produljiti i uljepšati sami sebi život. Ako vlastito zdravlje nije dovoljna motiviranost, što onda je? Svatko od nas bi trebao imati na umu da je itekako bolje spriječiti nego liječiti.

POKRENI SE I BUDI ZDRAV!

Piše: Ivana Baronica, mag. cin.