Tko je bio fra Andrija Ivanagić Kutjevac koji je blagoslovio kamen temeljac za franjevački samostan?

Vjerojatno zato što se rodio ranije od svih poznatih franjevaca iz požeškog kraja i od njih prvi bio provincijal Bosne srebrene, o fra Andriji Ivanagiću Kutjevcu (Andrea a Kuttieva) ima manje pisanih podataka te je zbog toga u ovom kraju ostao gotovo nepoznat. Izuzetak je fra Luka Imbrišimović, koji je živio ranije, a koji je postao narodna legenda zbog toga što se u određenom momentu suprotstavio Turcima, a manje zbog toga što je bio uzoriti franjevac. Međutim, kraljevski savjetnik i zemaljski školski nadzornik Antun Cuvaj u svojoj knjizi „Povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas“ izdane u nakladi Kraljevske tiskare u Zagrebu 1910.g. (drugo ispravljeno i dopunjeno izdanje – do godine 1780.) kaže o fra Andriji sljedeće: „U redu Franjevaca počinju se javljati već na pragu XVIII. stoljeća, a što dalje i sve jače i uglednije prvaci reda. Od njih nam je spomenuti ove; 1.Fra Pasconi Kajo 2. Fra Pastirović Petar 3. Fra Andrija iz Kutjeva, 4. Fra Marković Antun 5. Fra Janković Josip iz Vukovara.“ Kao što vidimo kraljevski savjetnik Cuvaj našeg fra Andriju svrstava među najpoznatije franjevce s kraja XVII. i početka XVIII. stoljeća. Za njega kaže da je nasljednik Pastirovčićev i državnik za kojega je godine 1722. otvoren generalski studij u Budimu. Stoga ćemo u nastavku ovog rada pokušati na jednom mjestu objediniti sve ono pronađeno što je do sada napisano o ovom provincijalu, koji svakako spada među najznačajnije franjevce rođene u Požeštini. Možda ovo bude poticaj nekom od povjesničara franjevaca u našim krajevima, da detaljnije i opsežnije istraži djelo i rad ovog provincijala rođenog u Kutjevu.

Hrvatski franjevački biografski leksikon kaže da je Ivanagić, Andrija (Kutjevčanin, a Cuttieva) vikar i provincijal Bosne srebrene rođen u Kutjevu oko 1675., a umro je u samostanu u Cerniku 10.11.1729. te je sahranjen u franjevačkom samostanu u Velikoj. Filozofsko-teološko školovanje je završio u Italiji i to vjerojatno u Veneciji. Kada spominjemo njegovo školovanje u Veneciji, treba napomenuti da on nije prvi Kutjevčanin, koji je završio visoke škole. Evo što na tu temu kaže povjesničar dr.sc. Stanko Andrić u svom radu „Pregled povijesti cistercitske opatije Blažene djevice Marije u Kutjevu“. „Štaviše, u 15. stoljeću nalazimo nekoliko studenata iz Kutjeva na europskim sveučilištima. Godine 1428. spominje se tako Juraj Petrov de Gotho na sveučilištu u Krakovu, 1474. stanoviti Ivan Planckner ex Gottiav, zagrebački kanonik, postigao je u Beču stupanj arcium magister, a 1480. isti se klerik opisuje kao ex Gothiaw te obnaša službu prokuratora ugarske sveučilišne nacije i ujedno je komarnički arhiđakon.Napokon 1498. i 1499. javlja se, također u Beču, Mihovil Filipov de Gotho. Te činjenice nedvojbeno svjedoče ne samo da je Kutjevo kao naselje u to doba postojalo, nego da je po demografskoj i ekonomskoj važnosti svakako preraslo razmjere običnog slavonskog sela“, zaključuje dr. Andrić.

Prema do sada meni poznatim podacima, fra Andrija Ivanagić Kutjevac, kao fratar se prvi puta spominje u Požegi, gdje je kao magister novozavjetovanika  12. lipnja 1708. blagoslovio kamen temeljac za novi franjevački samostan. Upravo te godine požeški samostan je dobio samostalnost i više ne pripada samostanu Velikoj kako piše Paškval Cvekan u knjizi Franjevci u Požegi, izd. 1983. Slijedom pisanih dokumenata nalazimo da je fra Andrija od 1710.-1913. bio gvardijan u Petrovaradinu (Hoško). Potom je u periodu 1714.-1717. bio definitor (član uprave provincije, savjetnik provincijala) a od 1718.-1720. je bio gvardijan požeškog samostana. Prije njega gvardijan ovog samostana od 1716. bio je Antun Sanković iz Gradiške, a fra Andriju je naslijedio Ivan iz Požege koji je bio gvardijan do 1721. (prezime nepoznato). Kao požeški gvardijan na kapitulu održanom u Visovcu 26. lipnja 1720. izabran je za provincijala, a za tajnika provincije je izabran fra Mihovil Paunović.

Kroničari toga vremena ističu da je novoizabrani provincijal pater Andrija iz Kutjeva muž sveta života, odlična znanja i moralnih kvaliteta. Prvi sastanak definitorija, kao novoizabrani provincijal Ivanagić je održao u Zaostrogu 1. srpnja 1721., a drugi u Velikoj 31. svibnja 1722. Na prvom sastanku obnovljeni su stari propisi o duhovnim vježbama, koje se imaju u svakom samostanu obaviti barem jednom godišnje. Samostanskim starješinama je naređeno da često obilaze područne župe, da paze na čistoću u crkvama i na redovnički život braće župnika te da se za redovničke kandidate ne smiju u samostane primati dječaci prije 13. godine. Također je donesena odluka da provincija neće primati generalne visitare iz drugih provincija… Na drugoj skupštini održanoj u Velikoj, između ostaloga donesena je odluka da se filozofijsko učilište premjesti iz Đakova u Veliku. Novi kapitul (sastanak izabranih delegata članova provincije na kojemu se bira provincijal, definitori i donose odredbe važeće za članove provincije) je mnogo poštovani otac Andrija iz Kutjeva  sazvao je 7. studenoga 1723. u samostanu Svetoga Duha u Požegi, a predsjedao mu je mnogo poštovani otac Petar iz Lašve. Za novog provincijala je izabran mnogo poštovani otac Augustin iz Tuzle. Provincijal Kutjevčan vodio je upornu borbu za župe s biskupima đakovačkim,srijemskim i pečuhskim te je zbog toga s tajnikom Paunovićem  pet mjeseci boravio u Beču i Požunu dok je ishodio povelju Karla VI Habsburgovca, kojom se potvrđuju prava Bosne Srebrene u upravljanju župama u Slavoniji i Srijemu. Inzistirao je na redovničkoj disciplini  i pastoralnom djelovanju. Obnovio je rad filozofskog učilišta u Brodu na Savi, a bogoslovnoj školi u Budimu je ishodio naslov generalnog učilišta I razreda, kojega je na temelju odluke  Kongregacije za širenje vjere od 1. rujna 1722. proglasio generalni vice komesar opservanata u Rimu fra Franjo de Altemura. Te godine je udobrovoljio i pečuhskog biskupa Franju II de Nesselbroda koji se protivio podizanju samostana u Vukovaru i Mohaču te je 1722. počela izgradnja Vukovarskog samostana. Za njegova trogodišta kao provincijala, u samostanu u Velikoj podignuta je tkaonica sukna za redovnička odijela. Kroničari toga vremena s ponosom ističu da je fra Andrija Kutjevčanin prisustvovao na generalnom kapitulu u Rimu 16. V. 1723. gdje je vršio dužnost istražitelja slučajeva i da je dobio 40 glasova za generalnog definitora, ali tu službu nije prihvatio. Neimenovani pisac toga vremena kaže daje mnogo poštovani otac Andrija od Kutjeva iz Slavonije, ranije definitor, razborit čovjek, provodeći sveti život, obavljao je svetu dužnost koja mu je povjerena, obnovio je na prijašnji sjaj i disciplinu koja je u provinciji pala, te je njome sretno upravljao. Obavio je mnoga i opasna putovanja, vizitirao je kako Bosnu tako i Dalmaciju i Ugarsku s obim snagama. Bio je u Požunu (Bratislava) na državnom saboru ponajviše da smiri neka razmimoilaženja s gore navedenim biskupom. (preveo s latinskog; Dr. Stjepan Sršen). Kao provincijal, u te 3 godine puno je putovao po cijeloj provinciji. Spominje se i jedan doživljaj karakterističan za prilike onog vremena. Prigodom vizitacije provincije jednom su zajedno putovali provincijal fra Andrija iz Kutjeva, tajnik fra Mihajlo Paunović i župnik iz Posušja fra Franjo Franković. Na putu iz Hercegovine prema Dalmaciji kod Imotskog upali među razbojnike. Da nije kapelan (župnik) u posljednji čas, i ne znajući zašto, skinuo svoj biret s glave (svećeničku kapu), sva trojica bi poginula. Još sekundu dvije i uperene puške su trebale opaliti, ali po goloj glavi razbojnici su vidjeli da se radi o franjevcima i pustili ih da mirno nastave put. (J. Jančula; Franjevci u Cerniku)

Nakon kapitula održanog 1723. kada prestaje biti provincijal fra Andrija postaje vikar zagrebačkog biskupa Branjuga. Godina 1725. bila je jubilejska godina u cijelom kršćanskom svijetu. Zagrebački biskup je tražio od svih slavonskih župa da moraju sa svojim zastavama i križevima doći u Zagreb. Kako je fra Andrija smatrao da je radi velike udaljenosti i teškoća putovanja Slavoncima to veliki problem, kao vikar je sam otišao u Zagreb. Tom prilikom je kod biskupa isposlovao  da se jubilejska godina za slavonske župe održi u Požegi uz uvjet da za postizanje oprosta treba pohoditi tri požeške crkve. Te godine se otvaraju filozofski studiji u Našicama, Gradiški, Đakovu i Baji.

Na kapitulu 24. lipnja 1726. fra Andrija Kutjevčanin je izabran za predstojnika cerničke rezidencije, na kojem mjestu je naslijedio Mihajla Paunovića. Na ovom mjestu će ostati do kraja života. Na istom kapitulu je izdan dekret kojim cernička rezidencija prestaje biti podložna veličkom samostanu.

Iz svih dokumenata je vidljiva povezanost između fratara Paunovića i Andrije Kutjevčanina.

Dok je fra Andrija bio provincijal, Paunović je bio tajnik, da bi Paunovića 1726. na mjestu predstojnika cerničke rezidencije naslijedio fra Andrija. U knjizi fra J. Jančule Franjevci u Cerniku, autor misli da su vjerojatno studirali u Italiji, jer su se služili knjigama na talijanskom jeziku na kojima su i njihovi potpisi da su iste koristili. Po knjigama i po slikama nabavljenim za oltare cerničke crkve vidi se da su posebno dobre veze imali s Venecijom.

Također je interesantna povezanost fra Andrije s cerničkim samostanom jer spomenuti autor  ističe da je Fra Andrija iz Kutjeva u cerničkoj župi obavio gotovo sva vjenčanja od 20. kolovoza 1717. do u jesen 1723. čak još izuzetno i 26. studenog 1723. iako je tih godina bio gvardijan i župnik u Požegi i provincijal od 1720.-1723.

U Cerniku je fra Andrija započeo izgradnju samostana u kojemu je i umro. Pripreme za gradnju je obavio njegov prethodnik Paunović. U spomenutoj knjizi stoji; “Godine 1728. zahvaljujući darežljivom Bogu, pomoći i doprinosom pobožnih dobročinitelja postavio je prvi kamen temeljac za gradnju samostana mnogo poštovani pater Andrija iz Kutjeva, bivši provincijal. U ugaoni kamen stavljena je srebrena pločica s natpisom; Za preuzvišene Marije Ane Petraš i njezina sina Josipa postavljen je prvi kamen za samostan poštovanim ocima franjevcima Bosne Srebrene, kada im je predstojnikom bio Andrija iz Kutjeva. Kamen je blagoslovio mnogo poštovani pater Nikola Genua, Družbe Isusove, superior požeške rezidencije, godine 1728. “Po svemu sudeći čini se da je uprava provincije početak gradnje cerničkog samostana povjerila pateru Andriji upravo zato što je bio vikar zagrebačkog biskupa Juraja Branjuga (1723.-1747.) Za razliku od pečujskog biskupa koji se protivio podizanju samostana u Vukovaru i Mohaču, biskup Branjug je za  podizanje samostana u Cerniku najviše dao od svih dobročinitelja. Za patera Andriju požeški nekrolog kaže da se odlikovao čestitim i redovničkim životom i kao takav je s velikom ljubavlju vodio brigu za tada veliku cerničku župu i za gradnju cerničkog samostana. Na vrhu brijega iznad samostana nastavio je iza Paunovića šljivik pretvarati u vinograd (opaska autora; vidi se da je bio Kutjevčan).

Pater Andrija je gradnju južnog krila vodio oko godinu dana. Već ujesen 1928. više nije vjenčavao. Vjerojatno je bio bolestan, ali ne toliko da ga kapitul održan u Čuntiću ne bi ostavio predstojnikom samostana. Ne zna se od čega je bolovao i koliko je godina imao kada je umro. Umro je u samostanu u Cerniku 10. studenog 1729., a pokopan je u Velikoj jer u Cerniku nisu imali crkvu ispod koje bi bila kripta. Bosanski nekrologij kaže; Dana 10. studenoga umro je u Gospodinu u Cerniku u Slavoniji mnogo poštovani otac Andrija od Kutjeva eksdefinitor i  eks provincijal, pun vrlina i redovništva, te je pokopan u Velikoj. Samostanska kronika cerničkog samostana kaže da je poslije smrti Andrije Kutjevca gradnju cerničkog samostana nastavio pater Paunović.

Tekst i fotografija: Ivan Vranić