Mnogo riječi u hrvatskome jeziku izgovara se jednako, a piše različito. Takvi su i primjeri eponima, odnosno leksema koji su nastali poopćivanjem vlastitih imena. Poopćena vlastita imena pišu se malim početnim slovom (kalodont, eurokrem, penkala). Uz mnoštvo takvih primjera, ovdje ćemo se pozabaviti poopćenim leksemima koji se odnose na pripadnike naroda ili nacija. Riječi ‘balkanac’ i ‘Balkanac’ jedne su od tih riječi.
Velikim početnim slovom pisat ćemo Balkanca i Balkanku ako mislimo na stanovnike koji žive na području poluotoka Balkan: ‘Na Balkanskom poluotoku žive Balkanci i Balkanke.’, ako pak upotrijebimo riječ ‘balkanac’ s malim početnim slovom, tada se referiramo na negativnu, pogrdnu konotaciju koju ta riječ nosi u sebi, a to označava osobu koja je neuljuđena, koja ne poštuje pravila ponašanja – primjerice: ‘Ma, baš si pravi balkanac!’
Ima tomu još primjera, poput ‘Škot’ – stanovnik Škotske i ‘škot’ – škrtac;
potom ‘arapin’ – čovjek tamne puti ili kose i ‘Arapin’ – stanovnik Arapskog poluotoka;
‘kinez’ – osoba koju je vrlo teško razumjeti jer priča nepovezano i nerazumljivo te ‘Kinez’ – stanovnik Kine;
uz pripadnike ruskog naroda svakako vežemo ‘Rusa’, dok je konotacija, primjerice ‘rus’ – osoba koja mnogo i neumjereno pije;
‘Turčin’ je stanovnik Turske, a ‘turčin’ možemo koristiti u konotaciji osobe koje neumjereno puši.
Više priča
Tvorba etnika od višečlanih toponima: kako se zove stanovnik Novog Vinodolskog, Svetog Filipa i Jakova…?
Mali jezični savjeti: Sljedeći ili slijedeći?
Glagolski pridjev trpni: “Jesi li udana?” ili “Jesi li udata?”