Psiholog, psihijatar, psihoterapeut – koja je razlika?

Pri nošenju sa životnim poteškoćama ljudi se (pre)često oslanjaju isključivo na sebe. Nešto je bolja situacija kada ljudi potraže pomoć i podršku bliskih ljudi. No, zbog prisutne stigme vezane za traženje stručne pomoći mnogi se ustručavaju obratiti stručnjaku psihičkog zdravlja. Poduzimanje tog koraka dodatno otežava manjak informacija o tome kojem se stručnjaku trebamo obratiti za podršku prilikom nošenja sa smetnjama koje doživljavamo. Odgađanje traženja pomoći može dovesti do pogoršanja simptoma i u konačnici rezultirati duljim tretmanom. Zato je cilj ovog članka objasniti sličnosti i razlike između psihologa, psihijatra i psihoterapeuta te pojasniti kojem bi se stručnjaku bilo najkorisnije obratiti u kojim okolnostima. Područja djelovanja stručnjaka psihičkog zdravlja u mnogome se preklapaju, ali svaka struka ipak ima svoje specifičnosti.

Psihijatar

Psihijatri su liječnici koji su se, nakon završenog medicinskog fakulteta, specijalizirali za psihijatriju – granu medicine koja se bavi proučavanjem, dijagnozom i liječenjem psihičkih bolesti. U radu koriste medicinski model koji je najviše usmjeren na tjelesne aspekte bolesti tako da detaljno poznaju anatomiju i funkcije mozga te fiziološke procese u čovjeku. Oni poznaju biološke uzroke psihičkih smetnji i djelovanje pojedinih lijekova na različite organske sustave te mogu procijeniti kakav bi tretman mogao biti koristan za pojedinu osobu. Također znaju koje tjelesne bolesti ili disfunkcije mogu uzrokovati slične simptome i mogu preporučiti dodatne pretrage kako bi se utvrdilo postoji li sumnja na takav uzrok smetnji (npr. povezanost poremećaja štitnjače sa simptomima anksioznosti i depresije). Zbog toga psihijatri mogu dijagnosticirati psihičke poremećaje i bolesti te prepisivati lijekove potrebne za njihov tretman.

U praksi se psihijatri najčešće bave tretmanom psihičkih smetnji pomoću lijekova te liječenjem psihičkih bolesti i poremećaja, dakle usmjereni su na osobe koje imaju trajnije teškoće psihičkog zdravlja. Osobe koje su u psihijatrijskom tretmanu najčešće dolaze na kontrolu svakih nekoliko mjeseci. Psihijatru je važno znati kako djeluju lijekovi koje je prepisao, zbog čega će na kontroli najčešće s pacijentom raspraviti o simptomima koje trenutno doživljava i kako su se oni promijenili otkako je počeo uzimati lijekove, kao i o tome kako podnosi lijek, te će na temelju tih informacija preporučiti oblik daljnje terapije. Razgovor sa psihijatrom najčešće traje kratko, u pravilu 15-20 minuta, i njegov cilj nije savjetovanje ili psihoterapija, već praćenje učinka lijekova.

Psihijatri u pravilu rade u bolnicama i privatnim klinikama. U bolnicama najčešće rade uz psihologe i brojne druge struke kako bi se pacijentima pristupilo sveobuhvatno i kako bi im se omogućio što cjelovitiji oporavak. Mnogi se psihijatri dodatno educiraju u nekim psihoterapijskim pravcima pa tada mogu djelovati i kao psihoterapeuti, odnosno provoditi psihološko savjetovanje i psihoterapiju.

Psiholog

Psiholozi završavaju studij psihologije na kojemu stječu znanja o psihičkim procesima i ljudskom ponašanju općenito. Psihologija je primjenjiva na različita područja života pa psiholozi tako mogu raditi u školama, tvrtkama, industriji, forenzici, sportu… – ne moraju se uopće baviti psihičkim smetnjama ni individualnim radom s ljudima, iako na studiju uče o simptomima i dijagnostici psihičkih teškoća. Područje psihologije koje se bavi psihičkim teškoćama, njihovom dijagnostikom i tretmanom naziva se klinička psihologija.

U Zagrebu postoji specijalistički studij kliničke psihologije koji psihologe osposobljava za rad u bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama te za otvaranje vlastite kliničke prakse (istu kvalifikaciju psiholozi mogu steći i nakon pet godina rada u području kliničke psihologije). Psiholozi promatraju psihičke teškoće kroz biopsihosocijalni model koji kao moguće uzroke teškoća uključuje različite biološke, psihološke i društvene faktore dok u tretmanu teškoća koriste različite psihološke tehnike (prvenstveno temeljene na razgovoru) i znanja koja su stekli na fakultetu i dodatnim edukacijama. Psiholozi bez dodatne edukacije mogu provoditi kratkoročne savjetodavne razgovore, ali da bi mogli provoditi psihoterapiju, moraju završiti edukaciju iz nekog od psihoterapijskih pravaca. Psiholozi ne mogu prepisivati lijekove jer nisu liječnici.

Ključna vještina i alat psihologa je psihologijsko testiranje – skup metoda za procjenu osobina, sposobnosti i vještina osobe, a ponekad i njenog doživljavanja, mišljenja i ponašanja. Psihologijsko testiranje ne mogu provoditi psihijatri niti psihoterapeuti (koji nisu psiholozi). Svrha testiranja nije uvijek otkriti ima li osoba psihičke smetnje – testiranje se provodi i npr. u selekciji zaposlenika gdje psihologe često zanimaju osobine ličnosti kandidata i kako bi se mogao uklopiti u tvrtku. Psiholozi koji rade u bolnicama surađuju s psihijatrima primjenjujući i interpretirajući psihologijske upitnike i testove koji psihijatru olakšavaju donošenje dijagnoze, čime omogućuju kvalitetniju pomoć pacijentu.

Psihoterapeut

Psihoterapeut je osoba koja je završila (u pravilu petogodišnju) edukaciju iz nekog psihoterapijskog pravca. Najpoznatiji i najzastupljeniji psihoterapijski pravci su kognitivno-bihevioralna terapija (KBT), gestalt terapija, psihoanaliza, analitička psihoterapija, transakcijska analiza, tjelesno orijentirana psihoterapija, shema terapija itd. Pravci se međusobno razlikuju po teorijskom okviru i pristupu radu, a svima im je zajednička težnja da se klijentu omogući bolji uvid u sebe samoga te da mu se pomogne da promijeni obrasce mišljenja, ponašanja i doživljavanja koji mu izazivaju patnju. Psihoterapeuti su najčešće psiholozi, ali psihoterapijsku edukaciju mogu završiti i osobe drugih struka poput psihijatara, socijalnih radnika, edukacijskih rehabilitatora ili socijalnih pedagoga pa i niz drugih nepomagačkih struka – uz prethodnu edukaciju iz propedeutike psihoterapije, odnosno stjecanje onih psihologijskih znanja koja nisu stekli na matičnom studiju.

Psihoterapeuti provode psihološko savjetovanje i psihoterapiju. Savjetovanje se odnosi na kraću podršku u nošenju s trenutnim životnim teškoćama, prilagodbom na promjene ili prolaznim psihičkim smetnjama, dok je psihoterapija dugotrajniji proces usmjeren na postizanje promjena u ličnosti ili nošenje sa simptomima psihičkog poremećaja ili bolesti. Savjetodavni i psihoterapijski susreti traju 45-60 minuta i u pravilu se održavaju jednom tjedno, a broj susreta koji je potreban za postizanje promjene ovisi o konkretnoj teškoći s kojom se klijent suočava. Primjerice, za tretman fobije može biti dovoljno 1-5 psihoterapijskih susreta. U praksi je ponekad teško razlučiti gdje završava savjetovanje, a počinje psihoterapija, zbog čega se nerijetko dogodi da klijenti počnu dolaziti terapeutu zbog neke konkretne životne teškoće, a nastave dolaziti i nakon što tu teškoću razriješe jer požele raditi na nekim drugim aspektima sebe. Rad sa psihoterapeutom u pravilu je dugoročniji od rada sa psihijatrom jer psihoterapija uključuje rad na emocijama, međuljudskim odnosima, identitetu, motivaciji i slično.

Kada kome?

Važno je naglasiti da podrška stručnjaka psihičkog zdravlja nije namijenjena samo osobama koje imaju psihički poremećaj ili bolest, već može biti korisna i ljudima koji doživljavaju prolazne psihičke smetnje ili uopće ne doživljavaju smetnje, već samo žele raditi na sebi i postati zadovoljnija i otpornija verzija sebe. U konačnici je važnije da uopće potražite pomoć ako osjetite da vam je potrebna nego da se obratite „točnom“ stručnjaku – stručnjaci psihičkog zdravlja moći će prepoznati ako i kada vas trebaju uputiti nekome drugome.

Biranje najboljeg oblika podrške za pojedinu osobu može biti zahtjevno jer ne postoji univerzalno rješenje – neke će osobe biti u tretmanu lijekovima i neće doživjeti poboljšanje dok ne krenu na psihoterapiju, dok nekima psihoterapija neće dovesti do željenih promjena, a onda lijekovi hoće. U praksi je tretman psihičkih poremećaja i bolesti najbolji kada uključuje kombinaciju lijekova i psihoterapije, a za osobe kojima nije dijagnosticiran poremećaj ili bolest i sama psihoterapija može dovesti do poboljšanja. Za tretman psihičkih poremećaja i bolesti koji imaju snažnu biološku osnovu, poput shizofrenije, bipolarnog afektivnog poremećaja, a često i depresije, uzimanje lijekova često je nužno jer bez njih osoba često nema kapaciteta kvalitetno sudjelovati u psihoterapiji. Lijekovi se propisuju osobama koje imaju značajne poteškoće u funkcioniranju i/ili izražene fizičke simptome, ali odluka o tome hoćete li ih uzimati u konačnici je na vama. Psihijatri uz tretman lijekovima često preporučaju i psihoterapiju, dok psihoterapeuti mogu svojim klijentima preporučiti da se jave i psihijatru radi procjene potrebe za uzimanjem lijekova ili radi dobivanja službene dijagnoze koja vam može biti potrebna iz pravnih ili drugih razloga.

Za kraj bih naglasila kako je u procesu pronalaska prave pomoći za sebe (ili za bližnje) važno imati strpljenja i ne odustati ako naiđete na prepreke jer zaslužujete biti bolje i brinuti se za svoje zdravlje.

Piše: Ana Helena Galić, mag. psych.