“Pobrinut će se Bog da sve stvari dođu na svoje mjesto”

Teško je kad te snađe nevolja bilo koje vrste. Čini mi se da u takvim trenucima postoje dva izbora, ili možda čak i tri, no trećega ne bih preporučio. Prvi je, a to je svojstveno svima jer smo ljudi, da se teško mirimo s nevoljom koja nas je snašla. Pa onda kukamo, mrmljamo, možda i proklinjemo (sebe, druge i dragoga Boga). Vjerojatno nastojimo pronaći i krivca, tko god i što god to bilo. No, jedno je sigurno: postajemo nervozni, nezadovoljni, ogorčeni i frustrirani. I silno želimo promjenu. Želimo stari život, da nevolja prođe. Drugi način je prihvatiti nevolju, jer nas je ionako već snašla, znajući da iz svoje kože ne možemo van. Ali tako barem zadržavamo nutarnji mir, staloženost i tražimo rješenje kako se izvući iz gliba, kako i dalje ostati pozitivan, uzdignute glave i jaka duha. A treći izbor je kada sami sebe uvjeravamo da smo prihvatili ono što nas je zadesilo, ali nikako se s time ne mirimo, pa nam onda bude još gore. Da pojasnim, “pomiriti se” s nečim ne znači odustati, dići ruke, biti hladan i ravnodušan. U ovome kontekstu “pomiriti se” znači shvatiti i razumjeti da je trenutno moja (životna) situacija takva i da ne smijem niti mogu bježati od nje, a kamoli praviti se da me ne dira i da ju ne osjećam na vlastitoj koži. No taj “pomiriti se” u sebi sadrži jednu bitnu i ključnu stvar: daje nam uvidjeti kako ipak nismo (u svemu) gospodari nad onim što nam se događa u životu. Moramo priznati da nas nešto i nadilazi i događa se bez naše volje, bez obzira radilo se o dobrom ili o lošem.

Zašto uopće govorim o tome? Ušli smo u advent, vrijeme koje je samo po sebi drugačije od drugih liturgijskih (crkvenih) vremena. Ono nas potiče na promišljanje o nama samima, na djelovanje, na rad na sebi. Kažemo obično da je to vrijeme pripreme za Božić. A što to pripremamo i za koga? Za čovjeka? Za Boga? Lako se izgubimo u blještavilu vanjštine, u tome da sve treba i mora biti “onako kako to ide”. Kakav je to Božić bez obilnih slastica, za koje niti sam ne znaš zašto ih toliko praviš, jer tko će ih na kraju sve pojesti!? Ali neka ih bude na stolu, makar ih kasnije i bacio! Kakav je to Božić bez tolike hrane, koja se danima i tjednima kasnije povlači po frižiderima (onu francusku salatu više ne možeš niti pogledati, a kamoli jesti!). Kakav je to Božić bez ukrašene kuće, savršenog bora, kuglica i svjetiljki, bez poklona, bez… Da, bio bi to siromašan Božić i pomalo neobičan, ali bi i dalje bio Božić, jer on ne ovisi o onome što je na trpezi i u trbuhu, što je u kući, ispred nje ili na nama. On je sam jednostavan i skroman, a opet bogat, jer Božić se događa u nama, a ne izvan nas! Zato je bolje pogledati iz druge perspektive, naše vjerničke, i pitati se: kakav je to Božić bez svete mise zornice, bez ispovijedi, bez dobrih djela, odlaska na polnoćku, bez mira u srcu? Nije li vrijeme da se prestanemo opterećivati nepotrebnim stvarima i baziramo na ono što je bitno, na srce, na svoju dušu, na sebe. Budem li boljega srca, bit ću i bolji čovjek, bolji svećenik, otac, majka, vjernik, radnik… Srce je temelj svega i jedino se njime dobro vidi, kaže Mali princ. No, ono je krhko, osjetljivo i počesto zatvoreno, puno tjeskobe, ranjenosti i boli. Sami ga ne možemo iscijeliti u potpunosti, ali Bog može svojom ljubavlju. Treba mu samo odškrinuti vrata da on uđe i pobrinut će se da sve stvari dođu na svoje mjesto. Možda ne baš onako kako zamišljamo i želimo, ali svakako će biti bolje. Čovjek je duhovno biće i koliko god daleko seže pogled u prošlost, vjera je pratila naše postojanje. Vjera svakom čovjeku daje snagu, pomaže mu izdržati i najteže trenutke. Stoga ne posustaj! Vjeruj u sebe i u Boga! Vjeruj da možeš biti bolji, plemenitiji, ljubazniji, odgovorniji, pristupačniji i nadasve topla srca. U njemu ćeš grijati maloga Boga, a on će ti zauzvrat darovati ono što ti je najpotrebnije – mir! Čuvao te i sačuvao dobri Bog od svakoga zla. Blagoslovio sva tvoja dobra nastojanja!

Želimir Žuljević, župnik u Vetovu