Iz pera Ivana Vranića: Župnik Stjepan Lesny, požar u dvorcu i pljačka župnog dvora – 1918. godina

        Župnik Stjepan Lesny bio je župnik u Kutjevu od 1912. do 1919. godine, a rođen je u Požegi. Prezime Lesny se u Požegi prvi puta spominje 1851. godine. Nisu poznati podatci kada je završio teologiju i gdje je prije Požeških Sesveta službovao.

          Župu u Požeškim Sesvetama preuzeo je 1894. godine, a pored toga što je bio zaslužni župnik u Sesvetama bio je i istaknuti hrvatski pravaški političar i saborski zastupnik. Godine 1907. osnovao je ogranak Hrvatske pravaške stranke, a 1908. godine bio je prvi pravaški kandidat u požeškom izbornom okrugu, da bi kao kandidat ove stranke 1911. godine bio izabran za saborskog zastupnika u Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom saboru. S obzirom na to da su Turkovići kao patroni župa Kutjevo i Sesvete imali pravo na imenovanje župnika, barun Milan Turković ga je vjerojatno kao saborskog zastupnika htio imati bliže, pa je Stjepan Lesny, nakon osamnaest godina revnosne službe u Sesvetama, već 1912. godine imenovan župnikom kutjevačkim, a na njegovo mjesto u Sesvetama imenovan je župnik Đuro Stehno, inače rođeni Kutjevčanin. Župnik Stehno sahranjen je na mjesnom groblju u Sesvetama.

         Šest godina je župnik Lesny uspješno vodio župu Kutjevo, marljivo radeći u korist i na zadovoljstvo župljana i u korist cijelog kutjevačkog kraja. Kao saborski zastupnik borio se protiv mađarizacije u Hrvatskoj. U vrijeme njegovog boravka u Kutjevu, u predratnim i ratnim vremenima, njegovom zaslugom je u Kutjevo u vrijeme proštenja za Malu Gospu dolazio veliki broj vjernika. Trudio se oko oživljavanja vjerskog života u teškom ratnom vremenu i osniva vjerska društva. Oko sebe je okupljao laičku inteligenciju. Kažu da je bio zadojen idejom hrvatskog katoličkog pokreta. Unatoč tome što je puno doprinosio ovom kraju, u tim teškim ratnim vremenima, krajem 1918. godine doživio je veliku nevolju i nezahvalnost župljana, nakon koje je na svoj zahtjev napustio Kutjevo zajedno s kapelanom.

        Pod kraj 1918. godine, točnije 29. listopada, Hrvatski sabor u Zagrebu je proglasio prekid državne zajednice s Austro-Ugarskom monarhijom. Sastavljeno je Narodno vijeće Hrvata, Srba i Slovenaca, koje je u Beogradu 1. prosinca 1918. godine zajedno s predstavnicima Kraljevine Srbije, proglasilo ujedinjenje u jednu državu: Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a na čelu nove države bio je kralj Aleksandar Karađorđević. Završetkom rata i uspostavljanjem nove države, nije odmah uspostavljen red, a posebno u provinciji. Povratkom vojnika s ruskog ratišta i mnoštva „“zelenog kadra“, došle su i neke nove revolucionarne ideje. Raspadom Austro-Ugarske i prije nego je uspostavljena nova vlast, pod utjecajem tih revolucionarnih ideja, u listopadu 1918. godine, između ostaloga i na cijelom području Požeštine došlo je do nereda, devastacije te uništavanja, pljačke i paleža vlastelinskih posjeda. U to vrijeme između ostalih stradalo je i vlastelinstvo Turković u Kutjevu. Stradala je imovina ove zaslužne obitelji za razvoj kako Kutjeva, tako i za razvoj cijelog sjeveroistočnog dijela Požeške doline, a time i cijele Požeštine. Ova poduzetnička obitelj živjela je u Kutjevu i kao domaćini su živjeli s ostalim stanovništvom, dijelili s njima dobro i zlo te su uvijek bili na čelu svih aktivnosti usmjerenih na privredni, kulturno-prosvjetni, sportski i sveopći razvoj cijele zajednice. Velika je to razlika u odnosu na današnje kapitaliste, koji raspolažu s pretežnim dijelom materijalnih dobara i bogatstva ovog kraja, a ne žive na području grada Kutjeva, niti ih je briga što se događa sa stanovništvom ovog kraja. Rezultat ovih nemira bio je, može se reći katastrofalan. Imanje je opljačkano, a dvorac je izgorio i to prema predaji – slučajno, jer se, navodno, jednoj od domaćih pljačkašica, razbio fenjer koji je uzrokovao požar. Objašnjenje je malo i čudno jer se na slici dvorca nakon požara vidi da je dvorac gorio cijelom širinom.                 

        Zdenko Turković, sin baruna Milana Turkovića, u svojoj knjizi Sedam stoljeća dobra Kutjevo, kaže također da je dvorac izgorio nesretnim slučajem, dok se nikada nije žalio na pljačkanje imovine. Dakle, tom prilikom je izgorio dvorac sa svim namještajem i inventarom, muzej odnosno zbirka folklornih predmeta i narodnih vezova ovog kraja, numizmatička zbirka, galerija slika, laboratorij, knjižnica i arhiva te vrlo bogata arheološka zbirka baruna Turkovića, koji je između ostaloga bio i dopisni član HAZU-a. Djelomično je ostao neoštećen samo dio sjeveroistočnog dijela dvorca, koji je tek 1922. godine dograđen i adaptiran za stanovanje obitelji Turković koja se vratila iz Suska. Izgoreni dvorac je tek 1925. godine pokriven, tako da je napravljeno jednostavno krovište nad prvim katom, a što se vidi na sljedećoj fotografiji iz tog vremena.         

        U isto vrijeme, kada je opljačkan dvorac obitelji Turković, opljačkan je i župni dvor u kojemu je živio župnik Lesny s kapelanom. U župnom stanu je bilo sjedište Hrvatske seljačke udruge, pa je i tamo provaljeno, a možda upravo zbog toga. Ta nezahvalnost i drskost je toliko razočarala i naljutila župnika da je na svoj zahtjev zajedno s kapelanom napustio kutjevačku župu. Početkom 1919. godine otišao je u Podravsku Slatinu, gdje je tada osnovana nova župa posvećena zaštitniku grada, Svetom Josipu, koja je upravo prošle godine slavila stogodišnjicu. Kutjevčani su i ovaj puta pokazali veliku nezahvalnost prema vrijednom čovjeku koji je njima služio. To im nije prvi put da su iskazali nezahvalnost prema zaslužnim ljudima, a nažalost niti zadnji puta. U to vrijeme župnikov kapelan je bio dr. Aleksandar Gash, također rođeni Požežanin, koji je, kako smo spomenuli, podijelio sudbinu svog principala i zajedno s njim na svoje traženje napustio Kutjevo. Poslije je postao učen čovjek. Doktorirao je u Francuskoj i bio je etnolog svjetskog glasa. Vjerojatno je za svog službovanja u Kutjevu imao utjecaj na etnološki muzej koji je bio u dvorcu obitelji Turković i koji je izgorio u požaru. Dr. Gash bio je i profesor teologije u Zagrebu, gdje je i umro, a sahranjen je u Požegi.

        Poslije službe u Podravskoj Slatini, župnik Stjepan Lesny jedno je vrijeme bio u Lovrečina gradu, a 1931. godine vidimo da je bio duhovnik lječilišta u Novom Marofu. Godine 1942. umro je u Lovrečina gradu kod Sestara milosrdnica, no nepoznato nam je  gdje je sahranjen. Kako se između ostalog bavim sakupljanjem starih razglednica, došao sam u posjed razglednice kojom se Lesny 30. 07. 1934. godine javlja iz Remetinca-Novog Marofa. Razglednica je naslovljena na prečasnog gospodina Ignacija Horata, začasnog kanonika i ravnatelja nadbiskupskog konvikta u Požegi, sadašnji biskupijski dvor.

        Kao što se vidi, župnik kićenim riječima piše ravnatelju sljedeće:

       Dragi svečaru!

Dobri Te Bog još dugo poživio i svojim dragocjenim milostima obdario, da još dugo poradiš u svetoj službi Božjoj na slavu Božju na spas i napredak povjerene Ti mladeži! Ako Bog da, želim svoj ovogodišnji dopust opet sprovesti u zlatnoj požeškoj dolini da Vas obiđem i u Vašem se bratskom društvu razveselim. 6. VIII. bi došao u Sesvete – 7. je onđe klečanje. Onda u Požegu-Kaptol-Veliku-Jankovac i Voćin. Pozdravi mi našeg dragog Zlatomisnika. I njemu ću dolazak najaviti. Sa poštivanjem Te pozdravlja odani prijatelj. Pozdrav vli ? braću u kolegiji. Lesny

        Kao što je vidljivo iz ovog pisma, župnik uopće ne spominje Kutjevo, iako je u Kutjevu proveo šest godina, nije imao potrebu da navrati u Kutjevo. Očito je da unatoč toga što  je prošlo šesnaest godina od nemilog događaja koji je doživio u Kutjevu, nije zaboravio doživljenu nevolju, iako je bio svećenik, još uvijek nije oprostio Kutjevčanima za nezahvalnost koju su mu pokazali u nemilim događajima 1918. godine. 

Autor teksta: Ivan Vranić

Fotografije: Arhiva Ivana Vranića