Danas slavimo blagdan svetog Martina – zaštitnika siromaha i vinogradara

Sveti Martin rođen je oko 316. godine u Sabariji, na području današnje Mađarske. Njegov otac, rimski časnik porijeklom iz Italije, došao je u taj kraj zbog službe. Ime Martin dobio je po rimskom bogu rata Marsu, jer je njegov otac želio iskazati počast svojoj vojnoj profesiji. No, povijest će Martina pamtiti ne po ratnim zaslugama, već po velikom činu milosrđa koji simbolizira kršćansku ljubav prema siromasima.

Večer je bila hladna i zimska, kada je Martin, tada rimski časnik, nakon ophodnje krenuo prema svom taboru sjeverno od Pariza. Na rubu ceste uočio je siromaha u dronjcima kako drhti od hladnoće i moli za milostinju. Martin nije imao ni novca ni hrane, ali je tada učinio neočekivano – izvadio je mač, prepolovio svoj vojnički ogrtač i polovicu dao siromahu.

Prema legendi, te iste noći Martin je usnio Isusa odjevena u polovicu njegova ogrtača. Čuo je Isusa kako govori anđelima: “Martin, iako još nije kršten, obukao me ovim plaštem.” U tom je snu Martin osjetio poruku iz Evanđelja: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.” Taj doživljaj duboko je utjecao na njega, pa je ubrzo nakon toga napustio vojsku, vratio se u domovinu i odlučio se krstiti.

Martin je osjetio poziv prema misionarskom životu i borbi protiv poganstva i krivovjerja. Prvi je obratio svoju majku na kršćanstvo, a potom se povukao u osamu na otoku Gallinaru. U Poitiersu ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika i darovao mu kuću u Ligugeu, koju je Martin pretvorio u samostan za miran život molitve. No, 371. godine, nakon smrti biskupa Hilarija, stanovnici Toursa izabrali su Martina za njegova nasljednika. Iako je želio ostati redovnik, Martin je prihvatio biskupsku službu i posvetio se pastirskom radu.

Kao biskup, Martin se isticao evangelizacijom i obraćenjem barbarskih galskih plemena na kršćanstvo, te smirivanjem arijanaca i drugih krivovjeraca. Suprotstavljao se civilnim vlastima kada su pokušavale zadirati u crkvene poslove. Siromašni i potrebiti voljeli su ga zbog njegove brige za njih, dok su neki plemići i svećenici njegovo strogost smatrali prezahtjevnom, budući da je tražio uzorno ponašanje i obrazovanje primjereno službi. Zbog toga je često bio izložen klevetama i netrpeljivosti.

Unatoč biskupskoj odgovornosti, Martin nije zaboravio redovnički život. Uz samostan u Ligugeu, osnovao je još jedan u Marmoutieru, pokraj Toursa, koji je postao važno središte redovničkog života u Francuskoj. Hagiografi ga smatraju jednim od najvećih biskupa svih vremena, a povijest ga pamti kao prvog sveca koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan.

Sveti Martin umro je 8. studenoga 397. godine. Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara. Njegova dobrota prema siromahu ispred Amiensa nadahnula je mnoge umjetnike, a u vinorodnim predjelima Francuske, Italije i Hrvatske običaj je da se na njegov blagdan pije novo vino.