Mali jezični savjeti: Pridjevi župni i župski

Piše: Marina Smojver

Imenica župa praslavenskoga je porijekla, a svi ju slavenski jezici određuju ponešto različitim značenjem. Kako god, njezina se pojava na prostoru Hrvatske bilježi već u 11. stoljeću, a tada je označavala područje kojim je upravljao tadašnji vazal, odnosno župan. Potom se s vremenom počinje odnositi na manje upravne jedinice, a osim toga značenja, župa je označavala i kraj blaga podneblja, kako navodi prof. Mate Šimundić. Zatim se u srednjem vijeku župom počinju nazivati i crkvene općine koje je vodio svećenik, iz čega je proizašla imenica župnik. Na teškoće se nailazi kada počnemo tvoriti pridjeve od imenice župa – župni i župski. Gledajući tvorbeno, oba oblika pridjeva točna su i u duhu su hrvatskoga jezika. Postoje ekonimi (imena naseljenih mjesta) Župa od kojih je tvoren pridjev župski, a postoje i crkvene općine župe koje tvore pridjeve i župski i župni. Pojasnimo pobliže ekonime – primjerice, od naseljenog predjela Župa dubrovačka tvoren je pridjev župski, kao i kod crnogorskog naselja Dobrska Župa. A kad je riječ o crkvenim općinama, odnosno takvim župama koje nisu dio naziva ekonima, tada se prednost daje upotrebi pridjeva župni. Na to, naime, upućuje pridjev župski nastao od ekonima Župa – dakle, kod imenice župa (koja nije dio ekonima) valja u crkvenim župama ujediniti jedan naziv: župni (pr. župne obavijesti). Ponovimo – oba su oblika pridjeva pravilna prema hrvatskim pravopisima i tvorbi pridjeva, ali trebalo bi se uskladiti sve crkvene župe u jedan naziv kako ne bi dolazilo do nesuglasica i nejasnoća.